Čak i da ne radimo ništa, nešto će se dogoditi! Ako to nije Murphyjev zakon ne znam što jest. Doduše, komentar je to premijera Milanovića, izrečen vezano uz hrvatske perspektive nakon ulaska u Europsku uniju, ali se kao takav apsolutno uklapa u “model” izreka poznatiji kao Murphy’s Law.

Inače, glede Murphyjevog zakona, uputnim se čini pročitati objašnjenje koje je dao američki pisac Arthur Bloch 1977. godine. Bloch je, naime, o tome fenomenu objavio knjigu, potaknut pismom upravitelja kontrole kvalitete NASA-inog Jet Propulsion Laba, pa je u predgovoru napisao sljedeće: “...Zakon je dobio ime po kapetanu Edwardu Edu Murphyju, jednome od razvojnih inženjera. Frustracije zbog remenskog prijenosnika koji nije funkcionirao, jer je došlo do greške pri spajanju mosnih mjerača napetosti, potakle su ga da primijeti: Postoji li ma kakav način da se to napravi krivo, on će to napraviti krivo - misleći time na tehničara koji je spojio mostove u laboratoriju. Ta izjava i njezine varijacije nazvane su Murphyjevim zakonom”.

Što se tiče Hrvatske, mnogo toga bi se kod nas moglo s lakoćom svrstati u nekakve domaće inačice Murphyjevih zakona. Slušajući, između ostaloga, izjave iz Vlade, dojam je da su premijer i većina njegovih ministara ljubitelji Murphyjevih zakona. Jer hrpa njihovih javnih nastupa prepuna je kojekakvih nazovimarketinških slogana, lakonskih, a time i nesuvislih izreka, nejasnih obrazloženja i zamagljivanja stvarnosti, pa se ukupno uzevši takva njihova politička i društvena retorika, teorija i praksa, doista može povezati sa slavnim Edwardom A. Murphyjem, odnosno uzrečicama tipa “Sve što može poći po zlu, poći će po zlu”, ili se pak uvrstiti u dugi popis “nepisanih zakona neugodnosti” utemeljenih na Murphyjevom zakonu. Drugim riječima, za premijera i ministre u Vladi RH kao da vrijedi zakon logičnog argumenta - sve je moguće ako ne znaš o čemu pričaš!

Zapravo je Murphyjev zakon izvorište sjajnih, smiješnih, ciničnih i ironijskih promišljanja o svemu i svačemu, svojevrsni skup životnih mudrosti koje su se etablirale u javnosti i postale svakodnevne “poštapalice” u različitim prigodama, stekavši status evergrinskih poslovica ili epigrama. Međutim, koliko god Murphyjevi zakoni ili izvedenice iz njih bili mudre zabilježbe lucidnosti ljudskog uma, daklem, u osnovi zabavne naravi, u praksi se iz njih često može izvući i drugi zaključak - onaj koji govori o ljudskoj gluposti, a u tom slučaju nakon prvotnog smijeha slijedi nimalo smiješan zaključak da je doslovce tako kako kaže neki od Murphyjevih zakona. Kod političara je to posebno izraženo, jer koliko god njihove izjave, recimo Milanovićeve, u prvi mah zvuče smiješno (“Ako netko misli da je Biblija ili Stari zavjet kompliciran, neka pročita ovršni zakon!”), kad ih se poveže s praksom, nikome više nije do smijeha. Primjerice, kad političaru sine ideja, obično je loša, i to jest Murphyjev zakon. U grubljoj verziji, bez nakane da ikog vrijeđamo, to bi glasio: Nemoguće je bilo što učiniti otpornim na budale, jer budale su tako inventivne! A i to je Murphyjev zakon.

Kao dokaz da nam država uvelike funkcionira prema načelima Murphyjevih zakona, možemo uzeti, osim sad već pozamašnog broja Milanovićevih izjava i izjava njegovih ministara, također i niz drugih događanja kojima svakodnevno svjedočimo. U takvom kaotičnom stanju u kojem se odavno ne zna tko pije a tko plaća, previše je argumenata u prilog tezi da kod nas umjesto normalnosti vlada nenormalnost na mnogim razinama države i društva općenito. Doista se čini kao da sve što može poći po zlu, polazi po zlu, od totalne zbrke u Vladi s rekordnim brojem (njih devet) smijenjenih ministara, ili onih koji su dali ostavke, preko sad hoćemo sad nećemo monetizacije autocesta, pa hoćemo ili nećemo bušiti jadransko podmorje i zanovijetanja tzv. zelenih oko ekologije, alarmantnog stanja u HŽ-u koji terorizira putnike zamjenskim autobusima jer su strojovođe u ratu s Upravom do predizbornog cirkusa kojim nas “uveseljavaju” SDP i HDZ. A to je samo mali dio gluposti, murphyjevske zbilje, kojima smo premreženi i koje trpimo ni krivi ni dužni.

Najgore od svega je saznanje da tome nema kraja. Jer Hrvatska je komplicirana država (“Slučajna”, reče jednom prilikom Milanović), pa ljudima, većini njih, jedino što preostaje to su dvije mogućnosti - smijati se ili plakati. Ili, kako to kaže Murhpyjev takon - Smiješimo se... sutra će biti gore! Nije utješno, ali se čini istinitim. Nažalost.