NAŠICE - Nedavno je bio Svjetski dan Downova sindroma i koliko god se nekima svi ti datumi koji se obilježavaju činili besmislenima, oni itekako imaju smisla. Svi se trebamo zapitati kako žive osobe koje imaju Downov sindrom, na kakve poteškoće one svakodnevno nailaze i što mi činimo da im olakšamo život. Prije svega, treba promijeniti stavove, a to bismo mogli naučiti upravo od osoba s Downovim sindromom i njihovih roditelja. Obitelj Cvijetović iz Našica jedna je od 17 u kojima živi osoba s Downovim sindromom na našičkom području, a njezini su članovi zajedno dokazali da uz ljubav, pažnju i strpljenje mogu sve. Kroz iskustvo ove obitelji pokušat ćemo dočarati što prolaze roditelji, braća, ali i susjedi osoba s Downovim sindromom na koji se najčešće gleda kao na bolest, a zapravo je poremećaj. Nije lako pomiriti se s tim da vaše dijete ima Downov sindrom.

- Kada se rodio, bilo mi jako teško, nisam mogla doći k sebi - kaže Marica Cvijetović, čiji je sin Mihovil prije 25 godina rođen s tim genetskim poremećajem.

- Liječnik mi je tek drugi dan rekao da Mihovil ima Downov sindrom. Plakala sam jako, bilo me strah, jer nisam znala što supruga i mene čeka - kaže ona. No tuga i strah od neizvjesnosti s vremenom nestanu i odgoj djeteta s Downovim sindromom postane izazov, ali i lijepo iskustvo, unatoč tome što zahtijeva puno vremena, požrtvovnosti...

- Suprug, ja i djeca davali smo sve od sebe kako bismo pomogli Mihovilu da što više napreduje. Miho govori, istina otežano, razumije. Poslušan je. Odlazi sam u crkvu na misu. Dragom Bogu mogu zahvaliti na strpljivosti i snazi da svi zajedno izdržimo. A Bog je valjda imao neku računicu da Mihovil, naše peto dijete, bude rođeno s Downovim sindromom - zaključila je majka Marica.

Nimalo lako nije bilo ni Mihovilovu ocu Ivanu.

- Kada mi je liječnik rekao, bio sam strašno ogorčen. No suočio sam se sa stvarnošću. Kada se Mihovil rodio, živjeli smo u Zadru, bilo je teško, nije mogao ići u školu. U Našice smo se doselili 1997. godine i Mihovil je krenuo u osnovnu školu u Đurđenovac, gdje se nalazi razred za djecu s posebnim potrebama. Odlično se uklopio u društvo, to mu je pomoglo, jer je puno toga naučio - kaže Mihovilov otac.

Uz Mihovila je posebno vezana susjeda Dragica Mikulić, koja kaže da je on unio radost u njezin i suprugov život.

- Ako Miho ne dođe jedan dan, već sam zabrinuta.Voli jako slušati glazbu i ići u šetnje sa suprugom - kaže ona.

Anđelko, stariji brat, kaže da su kao obitelj postali još povezaniji, organiziraniji i kreativniji i dodaje: - Mihovil je dobar, miran i strpljiv. I onda kada smo mi umorni i trebamo biti sabrani, Miho nam pomaže. Uhvati me za rame ili ruku i kaže: ''Brate, smiri se. Ja sam tu.'' Zapravo nam često bude inspiracija i utjeha.

Iskustvo s mlađim bratom koji ima Downov sindrom Anđelka je motiviralo na jači aktivistički angažman u društvu kojim želi senzibilizirati ljude. Jedan je od osnivača Volonterskog kluba Otvoreno srce u Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga, gdje radi kao profesor, te istoimene udruge.

- Želja mi je da Udruga Otvoreno srce dobije prostor u gradu u kojem bismo razvijali rehabilitacijsko-edukativni program za osobe s posebnim potrebama u kojem bi volontirali nastavnici i učenici gimnazijalci. Inače, naši učenici pomažu djeci s teškoćama u razvoju u školi u Đurđenovcu i Našicama te na Odjelu psihijatrije u našičkoj bolnici – naglašava Anđelko, koji je poznat po aktivnostima kojima promovira integraciju, jednakost i pravo izbora za osobe sa Downovim sindromom.