U kući čovjeka kojega su zvali Šimun Gubavac Isus je za stolom, odnosno leži za stolom, kako je onda bio običaj pri blagovanju. I, evo, dolazi žena. U rukama nosi alabastrenu posudicu skupocjene pomasti, koja je stajala oko 300 denara – a bila je to godišnja plaća jednog nadničara! – razbija posudicu i izlijeva pomast na Isusovu glavu. Svi su je prijekorno gledali.

Neki su mislili da je vjerojatno velika grešnica, koja na takav način želi zadobiti Isusovo opoštenje. Drugi su je u sebi optuživali da je rasipnica. Tristo denara je silan novac! K tomu, na nju su se otresali i Isusovi najbliži pratitelji: mogla se pomast prodati a utržak podijeliti siromasima! Nitko od sustolnika nije podržavao to što je ona učinila. Međutim, nasuprot svima njima, Isus reče: „Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni. Ta siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.“ Evo, u ljubavi i u vjeri nema uvijek samo razumskih rješenja, nema hladne računice. Što sve neće učiniti roditelji za svoje dijete! I to ne samo ono što je nužno za život ili obrazovanje. Mati se topi od sreće kada vidi svoju malu djevojčicu (u ne baš jeftinoj) haljinici, makar će je djevojčica prerasti istoga ljeta. Slično je u mnogim drugim prigodama. Za dijete nije ništa skupo! A onda, što li se čini za svadbu! Je li to zbilja samo rasipanje novca? Kada se gleda očima ljubavi, sve je bitno drukčije. Tu nema hladne računice. Zato, kada strogo gledamo na način kako netko iskazuje ljubav, kada hladnom računicom brojimo koliko se potroši za vjerske i ine blagdane, koliko koštaju papina putovanja, kada brojimo i prebrojavamo koliko netko troši ili „rasipa“, pomislimo: ima li u nama ljubavi za te osobe? Nisu li naša „hladna računica“ i „zdrav razum“ zapravo odraz naše netoleranacije, zavisti, odnosno naše neljubavi? Treba razumjeti jezik ljubavi. Baš zato je za nas zapisana zgoda s ovom ženom i njezinom alabastrenom posudicom punom dragocjene pomasti. Baš tako. Treba, stvarno, povjerovati jeziku ljubavi, pa će nam srce biti ispunjeno mirom i radošću. A što ima od toga vrednije?