Vezani članci
PUTOPIS - U POTKROVLJU SVIJETA (IV.)
REPORTAŽA: U POTKROVLJU SVIJETA (V.)
U pretposljednjem nastavku serijala reportaža iz daleke Azije, konkretno, Nepala, Tibeta i Kine, naš sugrađanim riječju i slikama popratio je oproštaj od Lhase, a zatim ga je put odveo prema glavnom gradu najmnogoljudnije zemlje na svijetu - Pekingu.
Priča ide ovako:
Večeras se rastajemo od Tine - vraća se u Bruxelles, red je da se dostojno oprostimo, ali pitamo se gdje, kad se sve zatvara u 22 sata, osim u diskoklubu! Tina, Jerca, Sabina, Matjaž i ja sjedamo u taksi - uspjeli smo jaaako naživcirati taksista - pet nas je, policija uporno ponavlja, ali sada smo mi ti koji se pravimo da ga ne razumijemo, 18 kuna - vozi, Miško! Što će, vozi i vrti glavom i stalno ponavlja - policija! Stižemo pred diskoklub, izvana izgleda svjetski, na parkiralištu samo zvijeri od automobila - BMW i Audi od šestice nadalje, terenci i monovolumeni najboljih svjetskih marki, osiguranje... A unutra - kao da smo stigli na drugi planet. Kad biste ovaj diskoklub smjestili u bilo koji svjetski velegrad, ne bi ga se posramio. Da ne vjerujete, osobito nakon svih pustopoljina kojima smo prošli na ovom putovanju, a i skromnosti Lhase, koju smo upoznali prethodnih dana. Gosti su golemom većinom Kinezi, samo nas je desetak stranaca. Cijene - malo pivo 50, kola 30, viski - boca 700 kuna!
PIJANE KINESKINJE
Nevjerojatno koliko novac privlači lijepe žene. Ne sve, samo one “sponzoruše”. Pun ih je klub, zaštitari budnim okom prate zbivanja, jednog odmah “dobivamo” i mi, cijelo vrijeme stoji nam iza leđa, nama koji sjedimo za stolom separea, i pazi na našu sigurnost!
Na stolovima gostiju naslagane pune i prazne pivske boce (po 20-ak) i viskija, valjda da se vidi koliko tko ima novca, nedaleko od nas dvije mlade pijane Kineskinje u društvu mlađahnih Kineza (jedna se poslije i onesvijestila od cuge), tu i tamo prilaze nam pojedini gosti s pivom i toče i u naše čaše i nazdravljaju, sve praćeno mimikom - ne znaju beknuti engleski, valjda se samo dvije osobe u cijelom klubu mogu sporazumjeti sa strancima.
Pri povratku u hotel vidimo da taksist nema blage veze kamo nas treba odvesti, iako smo smješteni, gotovo, na trgu za koji bi svi trebali znati. Samo ponavlja - Barkhor, zaustavi vozilo, ali nije to to, pokazujemo mu kartu grada s ucrtanim hotelom - aaa, Barkhor, pa opet stane - i opet ništa! I zamislite, u dva sata noću, u gradu u kojem samo pet ljudi zna engleski, stajemo i u očaju zaustavljamo tri loše odjevena Tibetanca - kad tamo, sva trojica govore engleski, i to poprilično dobro, objasne našem tupku kamo da nas vozi - aaa, Barkhor! - i napokon hotel. Doduše, nije baš pogodio u sridu, iskrcao nas je ulicu dalje, ali ipak - velika je to razlika od druge strane grada, gdje je također stao i rekao - Barkhor!
PARADA LUKSUZA
Sutradan odlazimo iznajmljenim minibusom (za 70 eura po osobi) u nacionalni park oko golemog prirodnog jezera Nam Tso. Ništa osobito, osim što se vozimo kroz snijegom pokriveni okoliš četiri sata tamo i isto toliko natrag.
Naš vodič Dzeng, kamo god da smo išli, dizao nas je u rano jutro pa smo na odredište stizali među prvima, dok je još hladno - kao da je u menopauzi pa mu ne treba bogznašto sna!
Ujutro nas čeka sedamsatni let do Pekinga iz lijepe zračne luke Lhase, okružene hotelima, jer je do Lhase nekih dva sata vožnje dobrom autocestom. Inače, kroz Lhasu teče rijeka Kyi, koja se u blizini ulijeva u Brahmaputru, u čijoj je dolini smještena ta zračna luka.
Hotel u Pekingu nekoliko je uličica udaljen od Hutonga, jezgre staroga grada, kakav više odgovara mojim predodžbama Pekinga od onakvog kakvog gledam sada. Neugledna je to skupina niskih kuća i kućeraka ograđenih visokim zidovima tako da iznad njih vire samo krovovi. Labirint je to uličica kroz koje se danas turisti provezu biciklima rikšama, nemalo iznenađeni onim što vide. Cijeli Hutong obojen je u tamnosivo i ostavlja oduran dojam!
Zato je ostatak grada iznenađujuće lijep, rasprostranjen naširoko i nadugačko ravnicom tako da ni jednog trenutka nemate dojam da ste u 18-milijunskom megapolisu. Široke avenije, kojima se promet odvija bez zastoja u tri-četiri traka u jednom smjeru, pune su automobila svih luksuznih marki poznatih svjetskih proizvođača - BMW, Audi, Mercedes, VW - tu i tamo, Land Rover, Range Rover, Subaru, Mitsubishi, Honda, poneka KIA i Hyundai (taksi). Sve limuzine, terenci i tzv. SUV - valjda čine 50 % voznog parka, ostalo otpada na njihove proizvode - kopije tih vozila, ne starijih od dvije-tri godine. Mali automobil možete vidjeti samo slučajno, uglavnom Smart ili Mini Moris.
Gospodarski procvat i prosperitet vide se na svakom koraku. Koliko će taj gospodarski procvat trajati - vidjet ćemo! Negdje sam pročitao da Kina godišnje ima potrebu i otvara više od 1,5 milijuna radnih mjesta. Da bi taj tempo zadržala, potreban joj je gospodarski rast od oko 7 % godišnje. Zasad to uspijeva, ali kada se taj gospodarski rast smanji, Kina će početi pucati po šavovima, a tada Kinezima, a bogme i nama, neka Bog bude na pomoći. Kinezi su dobri vlasnici, ali loši poslodavci. U svakom slučaju, ma šta se u budućnosti dogodilo, bilo dobro ili loše za njih - zaslužili su!
Naime, Kinezi su me kao ljudi, najblaže rečeno, razočarali. Nekulturni su, guraju se preko reda, pljuju po ulici, nepošteni su trgovci, golema većina ne zna ni jedan strani jezik, dostatni su sami sebi... Na ulici vas ne zamjećuju, primijete vas samo ako vam nešto žele prodati, tada su dosadni, na svaki vas način žele prevariti, tako da je trgovanje s njima meni bilo veliki napor, od kojeg sam vrlo brzo odustao. Kako se upustiti u cjenkanje kad za robu, znate već kakve kvalitete, robu koja, primjerice, ne vrijedi više od 20, 30 pa i 50 kuna, trgovac u startu traži 500-600 kuna!
U Pekingu postoji i četvrt s reprezentativnim zgradama znane arhitekture (beton, čelik, staklo), blještećih natpisa svih najboljih svjetskih proizvođača odjeće, obuće, sportske opreme, ženskih torbi, cipela... Ima i draguljarnica i trgovina s poznatim smartfonima (neprestano je red od stotinjak mladih), sve s cijenama kakve su i kod nas - tenisice poznatog proizvođača 500 - 1200 kuna, traperice 700 - 1500 kuna, no ima i onih jeftinijih, H&M, s cijenama kao i kod nas.
DOSADNI PROSJACI
Ovdje kupuju samo Kinezi, a zapadnjaci kupuju u zgradi u neposrednoj blizini tog kompleksa, pretrpanoj nama znanom kineskom robom - mobiteli, zvučnici, odjeća, obuća, suveniri... E, sad, ovdje sam pokušao kupiti majicu dugih rukava s kapuljačom (imali smo dva sata dokolice), ali sam nakon dva upita, kratkog slanja u materinu i trgovca i njegovog dobavljača i cijele Kine, ubrzo odustao i izišao praćen upornim i dosadnim navaljivanjem profesionalnih prosjaka. Njih pet istih, jer smo i sutradan igrom slučaja završili u tom kompleksu. Naime, vrijeme predviđeno za obilazak olimpijskog sela trošili smo ondje zbog toga što je nekakva kineska delegacija bila u obilasku sela, a ja sam baš želio vidjeti olimpijski stadion - Ptičje gnijezdo - onako, temeljito, jer mi je to jedan od najljepših stadiona na svijetu, a ne samo onako izdaleka, iz minibusa.
Možete misliti kakve sam riječi uputio “visokoj delegaciji”, dakako, sebi u bradu. I tako, ja sada sam, naživciran, sjedim ispred te “kuće zla”, u što su je pretvorili kineski trgovci, pušim i svako malo tjeram od sebe onih pet upornih i dosadnih prosjaka...
MODERNI PEKING
Bez kanti za smeće, ali s tisućama čistača s metlama i lopatama
Avenije su omeđene drvoredima, tracima za vrlo, vrlo rijetke bicikle - onih koji ih uglavnom koriste za rekreaciju - vrlo uređenim pločnicima za pješake, bez ijednog koša za otpatke. Zato čistači s metlama i lopatama neprestano prolaze i čiste eventualno bačeni otpadak. Zgrade su suvremene arhitekture, nove, ne više od 15-20 katova. Luksuznih hotela ima na svakom koraku i svi su kineski - nema svjetski znanih lanaca hotela. Starije zgrade, građene u kineskom socijalističkom stilu, dobro su održavane i noću osvijetljene te, začudo, ne bodu oči svojim izgledom. Avenije se križaju bilo kružnim tokovima s minuciozno uređenim zelenim površinama i cvjetnjacima bilo na velikim petljama na nadvožnjacima ili podvožnjacima. Avenije su premoštene pješačkim nathodnicima, a javni prijevoz čine autobusi, trolejbusi i podzemna željeznica.
GLADNA DAMA
Kasno sam shvatio da ne traži večeru, nego nudi - seks
Prilazi mi poprilično dobro odjevena Kineskinja i na dobrom engleskom jeziku pita me mogu li je nahraniti. Tjeram je od sebe - kasno shvativši da je preda mnom bila vlasnica najstarijeg zanata na svijetu - pa vam tako ne mogu reći cijenu tih vrsta usluga. Razumio bih da se nalazimo na nadmorskoj visini većoj od 5000 metara, kada se osjećate i razmišljate malo glupasto, ali ovdje u Pekingu - valjda mi je to “kasno paljenje” bogodano! A baš sam se mogao malo cjenkati - onako da mi vrijeme prođe. Znam da nije lijepo ovako govoriti o cijelom narodu, ali oni su prvi počeli...
Na pekinškoj ulici Kinezi vas ne zamjećuju, primijete vas samo ako vam nešto žele prodati, tada su dosadni, na svaki način vas žele prevariti...
Gospodarski procvat i prosperitet Kine vide se na svakom koraku. No koliko će taj napredak trajati, tek će se vidjeti...