Vijest je glasila: “Ocu iz Siska potvrđena je zatvorska kazna od dvije godine jer je iz samilosti ubio teško bolesnu kćer.” Podsjetimo, pune tri godine djevojka je bila u vegetativnoj komi, uz to je i trpjela užasne i nesnosne bolove, a otac je, kako je tvrdio, nije mogao gledati kako pati.

Sve je naravno po hrvatskom zakonu, kojim se eutanazija, ili ubojstvo iz milosrđa, kažnjava zatvorom do tri godine. Jer prema našem Kaznenom zakonu, aktivna eutanazija predstavlja kazneno djelo “usmrćenja”, a čini ga onaj “tko usmrti drugoga na njegov izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njegova teškog zdravstvenog stanja.”

Naziv eutanazija dolazi od grčkoga eu, što znači dobro i thanatos što je u značenju smrt, a označava bezbolnu smrt, odnosno pomoć pri odustajanju od borbe za život u ekstremnim slučajevima kad je pacijent neizlječivo bolestan i kad je pri tome podvrgnut teškoj fizičkoj ili psihičkoj boli, te u slučajevima bezizglednog i dugotrajnog stanja kome. Uz to što je u nas eutanazija zabranjena, ona je i izuzetno osjetljivo medicinsko, ali i filozofsko i bioetičko pitanje, o kojem su mišljenja među stručnjacima podijeljena. Treba li umirućoj osobi, koja trpi neizdržive bolove, omogućiti prijevremeni odlazak, pitanje je oko kojeg se već godinama lome koplja etičara, medicinske struke, obitelji i političara.

Sve rasprave o eutanaziji nabijene su emocijama. Veliki broj liječnika nacionalnih liječničkih organizacija protivi se eutanaziji i ona je kažnjiva u većini zemalja. Međutim, većina istraživanja pokazuje da se eutanazija u nekom od oblika ipak prakticira u mnogim zemljama. Valja reći i kako je i sama terminologija vezana uz eutanaziju vrlo složena i nestalna. Tako se pod aktivnom, namjeravanom eutanazijom, smatra svaka eutanazija koja je počinjena na zahtjev i uz pristanak osobe ili bez zahtjeva i pristanka, te provođenje samoubojstva kojem asistira liječnik ili PAS (Physician Assisted Suicide). Pasivnu ili indirektnu eutanaziju, kada se uskraćuju tretmani koji održavaju život, prevelika količina lijekova, osposobljavanje pacijenta da se sam ubije i slično, neki ne smatraju eutanazijom.

Istraživanja provedena u zemljama gdje je dopuštena eutanazija pokazuju da eutanaziju najčešće traže teško oboljeli onkološki pacijenti kojima slijedi neizbježna smrt. U gotovo polovini slučajeva provodi se u pacijentovoj kući. Oni koji zahtijevaju eutanaziju najčešće su srednje dobi, odnosno u dobi između 40 i 80 godina. Zanimljivo je i da samo jedan od 100 terminalno bolesnih pacijenata traži da mu u umiranju pomogne njegov liječnik.

Mnogo je toga što ide u prilog eutanaziji, poput prava na samoodlučivanje, nedovoljne palijativne skrbi ili argument da nitko nema pravo nekoga prisiliti da živi i pati. Također je i mnogo toga na drugoj strani, kao recimo da se eutanazijom narušava uzajamno povjerenje liječnika i pacijenta, da ona na neki način obezvrjeđuje ljudski život ili kako zapravo i nije moguće potpuno isključiti zloporabu. Recimo i to da dvije najvažnije liječničke organizacije CPME (Stalni komitet europskih liječnika) i WMA (Svjetska liječnička organizacija) ocjenjuju eutanaziju neetičnom i traže da se liječnici od nje ograde i da je ne provode čak i u slučaju dekriminalizacije eutanazije u zakonodavstvu njihove zemlje.

I Europski parlament je 2012. godine donio rezoluciju koja zabranjuje eutanaziju u bilo kojoj fazi života. A papa Franjo, koji je sve veći autoritet i za one koji nisu vjernici, osudio je eutanaziju kao “lažnu suosjećajnost” i “grijeh protiv Boga i stvaranja.” Učinio je to pred Udrugom talijanskih katoličkih liječnika.

Eutanazija je regulirana i dopuštena u Švicarskoj, Nizozemskoj, Luksemburgu, Belgiji, američkim saveznim državama Washington, Oregon i Montana, u Kanadi... “Samoubilački turizam”, kako zovu eutanaziju u gostima, Švicarsku je tako internacionalizirao i privukao bolesnike iz 31 zemlje svijeta, pa i Hrvatske. Prema pisanju medija, prvi pacijent iz Hrvatske podvrgnuo se eutanaziji u Švicarskoj uz pomoć organizacije Dignitas, najpoznatije u svijetu koja zagovara i omogućava pravo na smrt.

Zbilo se to još 2013. godine, a prema nekim podatcima još šestero ljudi iz Hrvatske čeka eutanaziju na listi čekanja. Svi podatci o pacijentu, koji je usmrćen u jednoj privatnoj kući Dignitasa nedaleko od Züricha, tajni su jer bi obitelj u Hrvatskoj mogla očekivati kazneni progon zbog pomoći prilikom samoubojstva.

I naša poznata psihologinja Mirjana Krizmanić rekla je za medije kako ima prijateljicu koja je članica Dignitasa i godinama uplaćuje članarinu, ali ju je u međuvremenu pogodila Alzheimerova bolest pa ne može koristiti tu mogućnost. Jer, eutanazija je svjesno pristajanje na smrt. A kod Alzheimera su lucidni momenti rijetki. Krizmanić kaže kako je “apsolutno za eutanaziju. Nema ničega lijepoga u patnji. Gledati voljenu osobu kako se muči nije ljubav, već egoizam i licemjerje. Puštamo da se muči jer je nama tako lakše.”

Uz napomenu kako o smrti znamo premalo da bismo je priželjkivali, ali i da bismo je se bezuvjetno bojali, prof. dr. sc. Amir Muzur, zagovornik eutanazije, kaže kako na ovako složena pitanja, na koja utječu više odgoj i proizvoljna opredjeljenja nego znanje i razum, ne postoje jednostavni odgovori, moramo odabrati što nam je, doista, konačni cilj. Prof. Muzur, inače pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i predsjednik Hrvatskog bioetičkog društva, ističe:

- Čini mi se da je lakše braniti ono što je lakše dokazivo - kvalitetu života, nego njegovu teže spoznatljivu potencijalnu apsolutnost i svetost. Tko je vidio umirućega u boli i trpljenju, zna da inzistiranje na životu u takvom slučaju može biti jednakim opterećenjem kao i pomisao na njegovo oduzimanje. Zato se zalažem za pravo odabira onoga koji trpi, pod jednim uvjetom, dakako, a taj je da se eutanazija pravno regulira dovoljno jasno da se zaštitimo od zloporaba, a na njih, poznato je, nije imun ni jedan ljudski izum - upozorava dr. Muzur.

Prof. Muzur ima odgovor i protivnicima eutanazije koji se od nje brane etikom:

- Oni koji se pozivaju na etiku, pak, moraju znati da je etika također proizvod mnogih perspektiva i da nije jednoznačna i jedina, već podložna mijenama vremena, kulture i osobe. U zemljama u kojima je aktivna eutanazija - bilo direktna, bilo indirektna (“potpomognuto samoubojstvo”), dopuštena i regulirana zakonom, nisu otkrivene veće zloporabe. Dapače, kao i kod slučajeva gdje pobačaj nije dopušten, daleko više se pribojavamo što se događa kada takve zahvate izvode manje educirani “zanatlije”, vođeni drugačijim motivima od umanjenja trpljenja...

S druge strane, “problem je znatno kompleksniji od pitanja: eutanazija - da ili ne“, oprezniji je prof. dr. Igor Čatić, sveučilišni profesor u mirovini iz Centra za bioetiku, koji i proširuje temu:

- Zna se što je eutanazija, ali se premalo zna o distanaziji, gdje se nepovratno bolesnima nepotrebno produljuju muke s pomoću, pretežno, dostignuća tehnike. Stoga bi trebalo uzeti u obzir i tu suprotnost eutanaziji, kada se raspravlja o njoj... Što se pak zakona tiče koji u nas zabranjuje eutanaziju, trebalo bi ponovno proučiti zakonsko rješenje i usporediti ga s najnovijim zakonskim rješenjima u drugim zemljama. Teško je braniti odluku da je nešto ubojstvo, a u drugim zemljama postoje specijalizirane organizacije za eutanaziju ili gdje sudovi dopuštaju u nekim slučajevima eutanaziju... Nemoguće je dati jednostavan odgovor za i protiv. Posebno bi trebalo tražiti mišljenje liječnika, pravnika i teologa.

I što o svemu reći, osim da je u nas o eutanaziji podijeljeno mišljenje, baš kao i u mnogim pitanjima javnog društvenog i političkog života. Ipak, ovisno o kulturološkim, vjerskim i drugim posebnostima onoga koji daje sudove o ovoj temi, valjalo bi dati prednost kvaliteti života i slobodi odabira pojedinca. Naravno, kako bi eutanazija bila prihvatljiva, prethodno mora biti sve dobro zakonski regulirano da bi se eliminirale sve opasnosti od njezine zloporabe, ili mogućnost da ona nekome bude nametnuta. Oni koji se, kada je o eutanaziji riječ, pozivaju na Hipokratovu zakletvu, morali bi znati da je ta zakletva, kao i mnogo toga u životu, vrijedila za neko drugo doba. Jer po Hipokratu mnogo toga se danas ne bi smjelo. S druge pak strane eutanazija je legalna i zakonski regulirana u mnogim zemljama i s njom tamo nema nikakvih problema. I zato možda i ne bismo prema njoj trebali biti toliko restriktivni. “Rasprava o eutanaziji uključuje nužno diskusiju o pravu na odabir kvalitete života, i ona je vjerojatno najtipičnije bioetičko pitanje jer razotkriva naše neznanje o temeljnom pitanju ljudske egzistencije - granicama života”, zaključuje prof. Muzur ovu osjetljivu temu.