O problemima s kojima se suočava Hrvatska nakon ulaska u Europsku uniju, situaciji u zemlji i svijetu razgovarali smo s dr. sc. Vjeranom Katunarićem, poznatim sociologom i sveučilišnim profesorom, autorom brojnih knjiga iz područja sociologije kulture i etničkih odnosa, od kojih posebno valja istaknuti “Svjetski antibarbarus - o uzrocima propasti bivšeg i nadolaska novog socijalizma”, izdanje danas itekako aktualno.

Kojim postignućima možemo biti zadovoljni, a koje probleme još treba riješiti, kako bismo mogli govoriti o Hrvatskoj kao uređenom i uljuđenom, ravnopravnom i demokratskom društvu, u okvirima Europske unije?

- Hrvatska danas u nekoj mjeri dijeli sudbinu južnoeuropskih zemalja u EU-u, i to otkada u njima lijevi centar na vlasti preuzima ulogu desnog centra da bi proveo mjere štednje koje nalaže neoliberalna Trojka. Ta politika ima za cilj državu svesti na minimalnu državu. Osim što je uprava reducirana i država ukupno jeftinija, njezina je najvažnija zadaća omogućiti privatnim ulagačima da brzo dođu do profita, ponajprije privatizacijom imovine koja je još ostala u državnom vlasništvu. Financijsku dijetu moraju provoditi svi, uključujući akademsku sferu, kojoj se nameće i odgovarajući svjetonazor, onaj koji kapitalizam proglašava prirodnim poretkom, a to znači selekciju i nesmiljenu borbu za opstanak. Lako je naći sličnost tog socijaldarvinizma upakiranog u fraze o slobodnom tržištu s onim starijim, rasističkim, koji je opravdavao kolonijalizam.

Ipak, to ne znači da smo kao zemlja s ulaskom u EU upropastili svoje najbolje šanse. Bilo je i još uvijek ima gorih scenarija. A bilo je i boljih, mislim prije svega na ekonomski položaj koji je Hrvatska neko vrijeme imala u sklopu druge Jugoslavije i da je, kojom srećom, rasplet jugoslavenske krize prošao bez rata. S druge strane, najgori bi scenarij bio odbiti ulazak u EU u stilu ranih 1990-ih. Valja podsjetiti starije, a mlađi čitatelji možda to ne znaju, da je hrvatski predsjednik zajedno sa srbijanskim odbio ulazak tadašnje Jugoslavije u EU. Posljedice su poznate svima. Sada smo ušli u EU samostalno, ali uz dvije previsoke cijene. Prva je prošli rat, a druga su sadašnje financijske restrikcije. Da smo kojim slučajem većinom na referendumu odbili EU, nije teško zamisliti kakve bi to teške posljedice imalo, najprije za pravosuđe i životnu sigurnost u cjelini. Često se sjetim Krležinih Zastava, gdje opisuje kako su najveći i najbogatiji lupeži na slobodi a siromasi pune zatvore...

No mislim da nema smisla govoriti o Hrvatskoj sa stajališta metodološkog nacionalizma, kao i političkog, kao da se ovo što se događa samo nama događa. Sami na čelu s našom vladom jedva da o bilo čemu važnom odlučujemo. Valja razmišljati i politički djelovati zajedno s drugima u EU-u, a to je većina ili rastući broj građana od sjevera do juga, koji također ne žele životariti u doživotnoj bijedi. I zdrav razum i teorija racionalnog izbora, toliko omiljena novim ekonomistima, govori da smo zajedno jači, da kolektivno djelovanje povećava šanse pojedinaca ili malih zemalja. Drugim riječima, dok EU ne krene u drugom, boljem razvojnom smjeru, teško da će se pojedine države bolje same snaći. Možda bi jedan od boljih scenarija bio raspad u regionalne asocijacije država, od Skandinavije do Južne Europe, s Bruxellesom kao koordinatorom. No to je tema za neka druga vremena.

Tranzicija od socijalizma do kapitalizma u Hrvatskoj je donijela mnoge dubioze, čemu danak plaćamo i danas (najviše radništvo), poput, primjerice, kriminala u pretvorbi i privatizaciji. Doduše, tu nismo izuzetak, jer su i druge zemlje tzv. socijalističkog lagera prolazile više-manje sličan put?

- U usporedbi s Južnom Europom, Istočna Europa bježi od socijalizma kao vrag od tamjana zbog lošeg iskustva sa Sovjetskim Savezom, osobito s njegovom represivnom politikom, najviše slanjem vojske u zemlje sklone liberalizaciji kao što je to bilo s Čehoslovačkom. Čini mi se da će vladajuća politika u tim zemljama lavirati između nove desnice ili neoliberalizma i stare desnice ili mješavine nacionalizma i populizma. Sumnjam da će, ako pobijedi na izborima, HDZ u Hrvatskoj slijediti mađarski primjer (desnog populizma, s vođom Orbanova tipa). Vjerojatno će više računati na nove kredite u zapadnim bankama i založiti tu i tamo nešto što je ostalo od državnog obiteljskog blaga, da će poput SDP-a na prošlim izborima puno obećavati, a u postizbornoj politici uvoditi restrikcije, kao što EU Trojka nalaže, a potom, kako se približavaju novi izbori, dizati vruće kredite da bi se umirio puk.

Hrvatska nikako da se riješi ideoloških podjela, političke se elite međusobno optužuju, SDP proziva HDZ i obratno, a sad je već u tijeku i predizborna kampanja. Kako sve to komentirate?

- Naši se političari bave borbom za vlast jer im je to jedini cilj, najvjerojatnije i mogućnost, u postojećoj situaciji. Oni koji ih još uvijek slijede nadaju se da će od toga imati osobne koristi ili koristi za svoju rodbinu. Problemi daljnjeg razvoja moraju se rješavati dugoročno i s najboljim ljudima. Prvo ne možete rješavati jer je ciklus reprezentativne demokracije četverogodišnji. Nakon toga dolazi nova vlast, koja u pravilu poništava odluke prošle vlasti, pa opet ide sve ispočetka. Čak su i u SAD-u mnogi poslovni ljudi nezadovoljni činjenicom da im visoki javni službenici ne podržavaju ni jedan dugoročni projekt, jer projekt bi trajao duže od njihova opstanka na vlasti. Najdalja budućnost koja takve političare zanima svodi se na pitanje - što će biti sa mnom za četiri godine? Da bi i taj period preživio, političar morao biti lojalan stranačkim šefovima. Što se tiče mogućnosti najboljih ljudi u profesionalnom i etičkom smislu, oni u pravilu ne žele u politiku. Max Weber je objašnjavao da znanstvenik mora slijediti istinu, a političar to ne mora; dapače, mora sebi “uskakati u usta” i mijenjati stavove da bi prikupio podršku slijeva i zdesna. Praktično, političar se mora ulagivati gotovo svakom. Stručnjak to ne mora niti smije.

Čini se kako je kod nas i koncept neposredne/izravne demokracije pogrešno shvaćen, pa sve češće imamo kojekakve potrebne i nepotrebne referendume za i protiv. Što nam možete o tome reći?

- Izravna demokracija je jedan od najvažnijih oblika demokracije. Referendum može biti u toj funkciji, ali najčešće nije, nego je u funkciji plebiscitarne demokracije. U neposrednoj demokraciji razložno se raspravlja o mnogim pitanjima i odluke se često donose konsenzusom ili podrškom velike većine sudionika. Usto, oni koji su ostali u manjini ne zapostavljaju se, a isti mogu biti postati većinom u nekoj idućoj rundi raspravljanja i odlučivanja. U tom smislu, odluke ne smiju biti polarizirajuće, “da” ili “ne”, nego jedno i drugo mora biti na neki način uvjetovano. Na referendumu imate samo “da” ili “ne”. Na primjer, na referendumu za samostalnost Hrvatske ogromna većina građana bila je “za”. Ali nije se moglo znati pod kojim uvjetima. Danas mnogi kažu da se nisu “borili za ovakvu Hrvatsku”. “Da” im očigledno nije bio dovoljan, a osjećaju se i prevarenima. To je cijena referenduma. Tako je i s mnogim drugim referendumima. Donose se važne odluke za zemlju, čije se sve posljedice ne mogu predvidjeti ni kontrolirati. Nije teško zamisliti apsurdnost primjene referenduma u slučaju, na primjer, da treba odlučiti treba li nam ovoliki broj sveučilišta ili pojedinih studija ili pak bolnica, koliki bi se broj otoka ili koji sve mogli prodati da bi se napunio državni proračun... Ima mnogo pitanja za koje je primjena demokratskog odlučivanja neprikladna i gdje je bolje da odlučuju struke, bilo konsenzusom bilo većinom glasova, jer te odluke nose težinu racionalnih argumenata.

Puno ste pisali i o stanju u kulturi, a sudjelovali ste i u izradi dokumenta “Strategija kulturnog razvitka”. Kakva je današnja kulturna politika u Hrvatskoj?

- Iskreno rečeno, ne pratim situaciju i malo znam o kulturnoj politici danas. Jedino znam da ona, kao i drugi sektori, provodi restrikcije. Prije desetak godina, kada smo izrađivali kulturnu strategiju, bilo je više poleta i nade, bavili smo se dugoročnim procesima i dovodili u pitanje neoliberalnu doktrinu (ne samo u kulturi) i predlagali poseban oblik održivog razvoja koji bi bio intersektorski, dakle ne samo kulturni. Danas su druga vremena, pušu drugi vjetrovi. No, kako neki kažu, nisu krivi vjetrovi koji pušu, nego zastave koje se vijore.

Svjedoci smo porasta popularnosti lijevih ideoloških i političkih opcija. U Grčkoj je na vlasti Syriza, u Španjolskoj se uspinje Podemos, a i neke marksističke teorije ponovno su aktualne. Koliko je za to odgovorna kriza i recesija u Europi, i što to sve znači za Europsku uniju i njezin sadašnji koncept; je li on kao takav uopće održiv na duži rok?

- Formira se nova (pro)europska ljevica čiji bi program morao zaštititi narod od odricanja od svega u idućih dvjestotinjak godina, koliko je potrebno da se otplate dugovi. Nisam, međutim, siguran da Syriza, Podemos i drugi imaju odgovor na pitanje kako izdržati financijski protuudar Imperija, može li se živjeti skromnije, s bitno manjim prihodima, i unatoč tome poštovati demokraciju. Mislim da ljevica još nema valjanu alternativu hiperkonzumerizmu, da se građani nisu spremni odreći potrošačkog luksuza i mijenjati životni stil na koji ih je navikao kapitalizam. Kada bi se te potrebe mogle mijenjati, bio bi to najveći udarac kapitalizmu. U postojećim okolnostima, međutim, čini se da Syriza nastoji postići sporazum s Trojkom o daljnjem kreditiranju, računajući na to da, ako u zemlji zavlada bijeda a s njom resantiman i netolerancija, veće šanse ima krajnja desnica. Također, ovo je još jedan primjer koji pokazuje nemogućnost “socijalizma u jednoj zemlji”. Kao što sam naglasio, demokratski socijalizam mora biti regionalan ili kontinentalan, europski ili južnoamerički, na primjer, da bi kapitalizam prisilio na društveno i kulturno obzirniji oblik ekonomskog rasta i razvoja.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ