Predstavljanje “Antiatlasa” Jasne Horvat i dviju posljednjih romana Irene Vrkljan (“Koračam kroz sobu” i “Protokol jednog rastanka”) posjetio je iznimno veliki broj Zadrana i mladih sveučilišnih snaga. Uz urednicu Nives Tomašević, knjige su predstavile doc. Sanja Knežević, koja je govorila o Ireni Vrkljan, te doc. Marijana Tomić, koja je govorila o Osječanki Jasni Horvat i njezinu cjelovitu opusu, s posebnim osvrtom na novoobjavljeni “Antiatlas”. Nives Tomašević podsjetila je da su se Irena Vrkljan i Jasna Horvat prvi put javno susrele u epistolarnom romanu “Pismo u pismu” (2008.), ali i da se njihovo poetsko i prijateljsko susretanje nastavilo sve do danas.

Marijana Tomić interpretirala je “Pismo u pismu” kao korespondenciju dviju generacijski različitih, ali duhovno bliskih osoba iz čijih pisama zrači toplina i privrženost, ali i potreba da se sve doista proživi tek kroz tekst i pisanje. Upravo je ta odlika ponovno prisutna u “Antiatlasu” te je time ovaj tekst na tragu autoričina već uvelike ovjerena diskursa. Vezano uz romaneskni opus Jasne Horvat, Marijana Tomić je ocijenila kako upravo bogati opus ovu osječku autoricu postavlja na tron hrvatske baštinske književnosti te ju potvrđujejedinom hrvatskomOuLiPovkom – književnicom koja piše po načelima književnoga kruga koji je osnovan 1960. u Parizu pod nazivom Ouvroir de litteraturepotentielle (Radionica potencijalne književnosti), a čiji pripadnici eksperimentiraju u književnosti koristeći matematičke obrasce u strukturiranjima teksta.

Istaknula je kako ovaj tekst donosi mnogo više od uobičajene putopisne proze. “Antiatlas”, naime, donosi faktografske podatke o destinacijama koje je autorica posjetila u društvu svojega životnog suputnika, ali i brojneasocijacije na književna djela na koja čitatelja podsjeća kroz rasprave i citate te razmišljanja o samoj sebi. Putnica/autorica postaje predmetom samoistraživanja tek u trenutku napuštanja poznatog prostora doma i rodnoga joj Osijeka, u dalekim krajevima, u sudaru s drugim kulturama i običajima, klimatskim prilikama i vremenskim zonama.Unatoč žanrovskom određenju koji “Antiatlas” smješta u putopisnu prozu, ovaj tekst donosi mnogo više nego uobičajena putopisna proza. U njemu se susreću faktografski podatci o destinacijama, ali i asocijacije na književna djela prezentirane kroz rasprave i citate te razmišljanja o samoj sebi.

Jasna Horvat – putnica i autorica – postaje predmetom samoistraživanja tek u trenutku napuštanja Osijeka, u sudaru s drugim kulturama i običajima, klimatskim prilikama i vremenskim zonama. Živeći svoju umjetnost putovanja, stvarajući vlastitu Arsapodemicu, prikazuje se kao savjestan putnik-hodočasnik koji pomno promatrane destinacije pretvara u književnost. Bilježenje intimnih trenutaka na kartama svoga atlasa vješto se isprepliće s potragom za poviješću pisma i komunikacije i upoznavanjem novih kultura. Jasna Horvat pritom dopušta i da je mnoge detalje izostavila, nenamjerno preskočila te svoje reminiscencije nadopunjava onima svoje drage prijateljice, također hodočasnice, putnice, čija nam pisma predočava i koja se ponovno naslanjaju na tradiciju korespondencije iz “Pisma u pismu” objavljenog s Irenom Vrkljan.

Nakon brojnih pitanja predstavljanje je zaključeno podsjećanjem na riječi akad. Dubravke Oraić Tolić koja je opusu Osječanke Jasne Horvat skovala naziv ArsHorvatiana, ističući time stilsku prepoznatljivost i posebnost unutar suvremene književne produkcije.

S obzirom da “Antiatlas” sadrži i detaljne upute o pripremi putovanja, popise stvari koje sa sobom valja ponijeti i naputke o pravilima ponašanja u različitim kulturama, docentica Marijana Tomić ocijenila je kako je listi stvari koje se nose na put neizostavno dodati upravo naslov predstavljane knjige – Antiatlas Jasne Horvat.N.Vekić