ĐAKOVO – Nakon što se Josip Broz “vratio kući” tako što je njegova bista, nakon dolaska Kolinde Grabar Kitarović u Predsjedničke dvore, s Pantovčaka preseljena u rodnu mu kuću u Kumrovcu, ne prestaju polemike je li se ta Titova “selidba” trebala dogoditi, a podjele u mišljenju i ovaj put vrte se oko starog hrvatskog prijepora o njemu - “heroj ili zločinac”. Sudbina ove biste je poznata, a samo je jedna iz mora (manje poznatih) Titovih poprsja, uokvirenih fotografija i drugih trajnih obilježja koja su do demokratskih promjena i u RH bila obvezan dio javnih prostora, ureda, škola… I u Đakovu su početkom 1990-ih maknute s dotadašnjih mjesta, a putovi kojima su ta obilježja išla dalje ili “završila karijeru” u najmanju su ruku zanimljivi.

A Titovih je obilježja bilo napretek, poglavito u tadašnjem Spomen-domu “Mato Korodva”, zvanom Komitet, kako ga Đakovčani i danas zovu. Gigantica je to s čak stotinjak ureda pa je jasno koliko je uokvirenih slika Tita i drugih obilježja ondje bilo… Bila je u Komitetu tada i Brozova bista u bronci koju je jedan od djelatnika, nakon dolaska nove države, kaže “urbana legenda”, odnio kući, u svoj podrum…

Đakovački ljubitelj i skupljač starina Valentin Markovčić prisjeća se kako su pojedinci tih prijelomnih godina išli po poduzećima i ustanovama, pa i Komitetu, i skupljali “Titine” fotografije, uokvirene slike... da ih danas-sutra prodaju na “pijacu”. Tržnice rabljenom robom i dandanas su vrlo žive u prodaji tih stvari.

– Išli su od tvrtke do tvrtke, tražili te stvari, dobivali su ih besplatno i prodavali - prisjeća se Markovčić. Njegove riječi potvrđuje osječki “autopijac”, pa i omanji “buvljak” na đakovačkoj Gradskoj tržnici, gdje se i danas mogu naći Titove fotografije, knjige, pa i biste. Cijena Titova poprsja tu je solidnih 200 kuna. No, kako se povijest na ovom “buvljaku” ne bi svela samo na Tita, njemu uz bok tu je i fotografija Ante Pavelića!

U vrijeme kada su se uredi, ustanove i drugi prostori rješavali maršalova lika, Porezna uprava u Đakovu bila je u Preradovićevoj, odakle se preselila u Komitet. Njezina djelatnica Ankica Mandić dobro se sjeća tih vremena i načina kako je Tito nestao sa zidova ureda cijele Porezne. Kaže, bacale su se slike i okviri…

– A ja sam sve slike Tita, Pijade… okrenula prema zidu, a naprijed stavila slike prirode! Okviri su još bili dobri, a zidovi loši, pa sam posegnula za tim rješenjem. Što bih ja u šali rekla: Humano sam ih zbrinula! - kaže Mandić. I nakon seljenja Porezne u Komitet, slike s prirodom na licu i Titom na naličju našle su svoje mjesto na zidu.

U to vrijeme Đakovčanin Pero Šola radio je u prodavaonici namještaja “Mundus”, koja je, također, obvezno morala imati Titovu sliku na zidu.

– Svaka učionica, ured, javni prostor, pa i prodavaonica morali su je imati. U trgovini si morao imati “kasu”, blokove, aparat za gašenje, kutiju s priborom za prvu pomoć i njegovu sliku - prisjeća se Šola, kao i ranih 1990-ih, oslobođenja vojarne. – Iz Komiteta su izbačene brojne Titove fotografije, dokumenti i dr. Dogodilo se to i s vojarnom nakon njezina oslobođenja od JNA. Bilo je to loše riješeno; sjećam se, pred Komitetom su bila dva kontejnera za bacanje tih stvari, a to su dokazi jednog vremena. Ti bi materijali mogli dobro doći i u istraživanju nama u žrtvoslovnim udrugama - kaže Šola.

A brojne Titove slike, biste i dr. tijekom godina je skupio, a potom i rasprodavao i vremešni Đakovčanin Vlado Martinčević. Ironija je da je baš u Titovo doba Vlado u svojim dokumentima stekao oznaku “protudržavni element”, a u SK, ističe, nije htio ni pod koju cijenu. Protudržavni element postao je, ispričao nam je, 1964., kada ga je Udba neosnovano optužila da širi glasine protiv privredne reforme Borisa Krajgera pa su ga 22 dana vozali i ispitivali sve do Dedinja. Ta mu je oznaka iz dokumenata često zagorčavala život, kaže, no i dodaje: “U Titovo doba imao si redovnu plaću, posao, mogao dići kredit, graditi kuću, školovati djecu… Ajd' sad to probaj!”