Prije 25 godina, 24. ožujka 1990. godine, pod geslom “Nadom i radom”, đakovačko-osječki nadbiskup, metropolit u miru, mons. Marin Srakić, u đakovačkoj je katedrali primio biskupski red polaganjem ruku i molitvom glavnog zareditelja, danas sluge Božjega, kardinala Franje Kuharića, tadašnjeg dijecezanskog biskupa đakovačkoga i srijemskog, blagopokojnoga mons. Ćirila Kosa i drugih sabranih biskupa.

Srebrni biskupski jubilej nadbiskup Marin proslavit će 23. ožujka svečanim euharistijskim slavljem u đakovčakoj katedrali, na kome će sudjelovati više hrvatskih te drugih biskupa, a prigodnu homiliju uputit će kardinal Josip Bozanić, nadbiskup metropolit zagrebački. U povodu toga razgovarali smo s nadbiskupom Marinom o proteklih dva i pol desetljeća, njegovu nasljedniku, hobijima, (ne)mirnoj mirovini i brojnim drugim zanimljivostima.

- Ljudski život mjeri se satima, danima, godinama. Mi u Crkvi neke godišnjice nazivamo 'srebrni' ili 'zlatni' jubilej. Pojam 'jubilej' prije svega govori o radosti, napose o radosti nad onim što je Gospodin učinio za čovjeka - kaže nadbiskup Srakić te dodaje kako nije riječ samo o nutarnjoj radosti nego i o radosti koja se naizvan pokazuje. “Osim radosti, jubilej je vrijeme zahvale, molitve, oprosta, prošnje. Prigodom jubileja čovjek se zaustavi i baci pogled u prošlost, da obavi inventuru i procijeni što je bilo dobro, a što loše, ali isto tako da zaviri u budućnost. Budući da smo samo ljudi, svjesni smo svojih nedorečenosti i ograničenosti. Iako se pojedini čovjek može pohvaliti: Uspio sam u ovome i onome ili zaslužan sam za ovo ili ono, uvijek se nađe nešto što treba požaliti. To vrijedi i za nas svećenike, biskupe i nadbiskupe.”

Priča tako mons. Srakić da mu je žao što je možda nekim krivim odlukama nekomu nepravdu učinio. “U nekim našim krajevima reklo bi se: 'Falio sam!'” kaže.

Kada je imenovan za pomoćnog biskupa, Srakić se predstavio riječima: “Ja sam Marin, vaš brat!” Danas kaže kako to nije bila tek fraza, nego želja da to doista bude.

- Smatrao sam da biskup mora svećenicima i vjernicima biti neposredan, blizak, 'brat, prijatelj, otac', bez obzira na visoku i odgovornu službu koju obnaša. To ne znači da je biskup 'Marica za sve', tj. da mora i smije udovoljiti svim molbama i zahtjevima, bilo od svećenika ili vjernika. Nekada je ograničenja nametao Zakonik kanonskoga prava, nekada pastoralna razboritost, a nekada konkretna situacija. Najteže je bilo, kaže, na području tzv. kadrovske politike, odnosno kad je bila u pitanju podjela službi. Jer u takvim slučajevima može čovjek grubo nastupiti, a može uglađeno.

Nadbiskup Marin Srakić pokrenuo je i Biskupijsku sinodu, veliki pastoralni plan. Kako kaže, najznačajniji događaj u našoj (nad)biskupiji tijekom ovih 25 godina. Biskup Josip Juraj Strossmayer cijelo vrijeme svoje službe biskupa bosanskog ili đakovačkog i srijemskog priželjkivao je sazvati biskupijsku sinodu, ali na njegovu žalost, to mu nije uspjelo.

- U naše vrijeme osjetila se potreba, sazrela je ideja i ostvarili su se preduvjeti da se napokon sazove sinoda. Nakon ostvarenja slobodne i samostalne Hrvatske te nakon rata, koji nam je podijelio biskupiju u tri dijela, trebalo je ponovno uspostaviti jedinstvo biskupije, a to se najbolje i najuspješnije moglo ostvariti sinodskim putem. Sva sreća da smo je sazvali. Pripravni sinodski odbor, sastavljen od svećenika i redovnika, redovnica i laika, dobro je odradio svoj posao, shvatio je što je sinoda, kako je treba pripraviti i kako voditi (slaviti). U tome je mnogo pomogao Naputak rimskih kongregacija o održavanju biskupijskih sinoda. Imali smo četiri plenarna zasjedanja o četiri područja crkvenoga života. Šteta što nismo održali i peto, na kojem bismo rezimirali dotadašnji rad i napravili (sastavili) predradnju za oblikovanje sinodskog dokumenta. Međutim, i ono što smo učinili može biti i jest uzor ostalim biskupijama da se i one upuste u tu avanturu zvanu biskupijska sinoda. Na svu sreću imali smo dušu, animatora sinode u osobi mons. Đure Hranića, biskupa. Posebno nas raduje što naša biskupijska sinoda nije održana i zaboravljena, nego što se njezine sugestije i odredbe nastoje provoditi u život, što potvrđuju brojna povjerenstva, odbori, škole, koji održavaju tjedne, mjesečne ili godišnje skupove - kaže nadbiskup Srakić.

Mladomisničko geslo nadbiskupa Srakića prije 55 godina bilo je “Znam kome sam povjerovao”. To je bilo vrijeme neizvjesnosti, zatvaranja crkvenih ljudi.

- Kardinal Alojzije Stepinac, blaženi, umro je mjesec dana prije moga svećeničkog ređenja, a sjemenišni poglavari Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu osuđeni su na zatvorske kazne. Komunističke vlasti su još uvijek pravile pritisak na svećenike. Trebalo je tada imati čvrstu vjeru. Trideset godina kasnije situacija se promijenila, trebalo je probuditi nadu. Zato sam za biskupsko geslo uzeo 'Nadom i radom'. Nada je ona nutarnja snaga, božanska iskra u nama, koja potiče na rad. Izabrao sam to geslo jer mi je u mojim predavanjima moralne teologije taj traktat bio posebno drag. Jer ako čovjek, pojedinac ili neki narod, izgube nadu, gube budućnost - kaže nadbiskup Marin te dodaje: “Za vrijeme bombardiranja, raketiranja, razaranja, rušenja protjerivanja, ubojstava, bilo je potrebo imati snažnu nadu da ne padnemo u očaj. Osim toga, trebalo je uz nadu prionuti na posao, na rad, ne čekati da drugi nešto učine, nego smo sami trebali nešto učiniti, trebalo je krenuti u obnovu...”

Jedan je pisac napisao knjigu pod naslovom “Svećeniče, nasljednika si svoga pripravljaj”. Riječ je o svećeniku na župi koji bi trebao tako raditi da nekoga oduševi za svećeničko zvanje i da ga taj naslijedi. Svaki biskup, kaže nadbiskup Marin, svjestan je da će jednog dana njegova služba prestati.

- Toga sam bio svjestan i ja, i to već onoga časa kad sam prvi put kao dijecezanski biskup i na ređenju svećenika pitao: 'Obećavaš li meni i mojim nasljednicima poštovanje i poslušnost?' Dakle, i mene će netko naslijediti! I to se ostvarilo. Među prvim dekretima što ih je papa Franjo potpisao bio je dekret moga razrješenja službe nadbiskupa i imenovanja novog nadbiskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Drago mi je da se na to nije dugo čekalo i da je za nadbiskupa imenovan upravo mons. Đuro Hranić, koji je 2001. imenovan pomoćnim biskupom i generalnim vikarom. Uvjeren sam da će on, na temelju svojih ljudskih, intelektualnih, moralnih i teoloških talenata, te na temelju svoga dugogodišnjeg iskustva, podržan od svojih suradnika dobro voditi našu nadbiskupiju. Razumljivo da sam osjetio olakšanje. Biskup u miru nema nikakve vlasti u upravi biskupijom, nema nikakvih privilegija, kao npr. umirovljeni predsjednik države, nema pravo miješati se u poslove novog biskupa. Kud ćeš ljepše - zaključuje Srakić.

Mnogi smatraju, dodaje, da je odlazak u mirovinu početak kraja pa ga doživljavaju kao šok, ili, kako se to moderno kaže, kao stres. Počinju se osjećati odbačenima, nepriznatima, suvišnima, smatraju da su na teret zajednici u kojoj žive, obitelji, domu, biskupiji i u društvu općenito.

- To pogotovo doživljavaju oni koji za vrijeme radnog staža nisu imali neko svoje 'nuzzanimanje', neki svoj hobi, npr. neki komadić zemlje, vrtić, vinograd i sl. Takvo doživljavanje mirovine utječe na čovjekovo raspoloženje koje nagriza zdravlje, pa pojedinci brzo malaksaju, nestaje ih. U toj dosadi glavna su im tema njihove bolesti, stvarne i izmišljene - kaže nadbiskup Marin.

Srakić je za vrijeme svog crkvenog radnog staža imao svoj hobi. “I kao predavač i kao biskup volio sam rad u knjižnici i arhivu. Radeći u knjižnici kao knjižničar Visoke bogoslovne škole, ustanovio sam sam da su se naši svećenici, napose u 19. stoljeću, bavili knjigom. To sam proučavao i o tome pisao članke. To me sada u mirovini između ostaloga drži u kondiciji. Osim što od vremena do vremena pomognem nadbiskupu Đuri u pastoralu, bavim se dakle istraživanjem, pisanjem. To volim i smatram da će biti od koristi za biskupiju, tj. za mlađe generacije kojima mnoge stvari još nisu poznate. Prema tome, u tom smislu, nemam mira iako sam u penziji”, kaže na kraju nadbiskup Marin, u miru.