Kad u emisiji HTV-a “Dobro jutro Hrvatska” osvane udarna vijest o povratku Klepetana u gnijezdo svoje ljubljene Malene, zbilja se može činiti da smo se probudili u nekom Monty Python skeču, a ne u zemlji Hrvatskoj.

Dobro je međutim da dan počne povratkom roda (rodana Klepetana, napose, kući u Brodski Varoš, nakon šestomjesečnog zimovanja, navodno u Africi), ali nije dobro kad dan završi gomilanjem besmislica. Rode se naime uvijek vraćaju, pa i Klepetan, ali glupost je neuništiva i nažalost nigdje ne odlazi pa se ne mora ni vraćati. Naprotiv, žutilo i crnilo šire se zastrašujućom brzinom svuda oko nas. Živimo u kaotičnom vremenu u kome su zastranili i priroda i ljudi, da o politici i političarima, vlasti i oporbi i ne govorimo. Ili, kako to reče Stjepan Vokić, nekadašnji domar varoške Osnovne škole i čovjek koji skrbi o planetarno poznatom paru roda Malenoj i Klepetanu: “Neblaka mu, sve je poludjelo. I ljudi, i priroda i životinje!”.

Čini se kako je to prava dijagnoza stanja koje se u Hrvatskoj odavno izrodilo (nema veze s rodama!) i odnarodilo, pa nam se svednevice serviraju hrpe kojekakvih bedastoća dok se oko nas gomilaju posve ozbiljni problemi koje nitko ne rješava. Važno je, naime, znati da se Nives Celzijus priprema otpjevati “Karanfile” u Lisinskom, a sad, eto, znamo (i sretni smo) da se i rodan Klepetan, živ i zdrav vratio domu svome, jer ne može bez svoje ljubljene Malene. Možda su u pravu oni koji iz toga izvlače zaključak kako je ljubav ono što nam nedostaje. Ljudima, naravno, jer kako vidimo rode je ionako imaju napretek.

No, pustimo Klepetana i Malenu njihovoj idili, vratimo se u surovu stvarnost s ljudima u glavnoj ulozi. Konkretno našim političarima, premijerima i ministrima, SDP-ovcima i HDZ-ovcima najčešće, jer tu ne da manjka ljubavi, nego je viška mržnje svakom danom sve više. I gluposti, naravno, koja poprima ili je već poprimila epske razmjere, a tek smo ušli, između ostaloga, u predizbornu kampanju.

Iz obilja izjava koje su nas proteklog tjedna uveseljavale ili bacale u očaj, a tiču se svih nas, izravno ili posredno, izdvojimo za ovu prigodu neke od najupadljivijih primjera. Uz opasku da estradu i crnu kroniku zaobilazimo, ali ne i političko crnilo, koje nerijetko nadmašuje i najzločestiju stvarnost.

Što, naime, reći na ispad uvaženog gospodina Branka Lustiga koji je uhićenje Milana Bandića usporedio s progonima u doba holokausta. Ništa, osim da takvu glupost može izvaliti samo netko tko je u poodmakloj fazi demencije. Doduše, Lustig se ispričao i povukao u osamu, no biti star i ne znati što govoriti, nije opravdanje za incidente takve (i svake druge) vrste.

Živosti u komunikaciji, a time i tragikomičnosti, ne manjka ni kod premijera Milanovića, što je za njega već uobičajena praksa, da nesuvislo, nejasno i bahato komentira sve i svašta. Tako je eksploataciju nafte u Jadranu, koja usput jako živcira hrvatske ekoudruge zvane još i zeleni, popratio riječima: “Mi valjda imamo pravo znati što je ispod Hrvatske, a onda kad saznamo da je ispod toliko milijardi kubnih metara plina, onda se možemo dogovorit da to lijepo začepimo, stavimo zastavu i 300 godina ne diramo. Tisuće radnih mjesta, milijarde dolara, sve je to nebitno. Pet ljudi će se moći na svom brodu, ovi koji su puni k'o brod, voziti, njima će sve biti čisto. Kompaniji ćemo u tom slučaju morati vratiti troškove, to nije kraj svijeta. Ako se nađu neke količine energenata, onda idemo na referendum. Možemo zabraniti eksploataciju, u inat svima. Inati se Dalmacijo”. Zapravo je premijer u pravu, no problem je što uvijek kaže i više nego je potrebno, pa time još više zakomplicira situaciju i nediplomatski izazove kontraefekt.

Drame, teških riječi, nerazumijevanja i napose gluposti, ne manjka ni u međusobnom prepucavanju između Milanovića i Karamarka. Proteklog je tjedna, eto, premijer u još jednoj svojoj matnri pozvao Karamarka na javno sučeljavanje (debatu o važnim pitanjima), a pritom nije odolio da ne pecne i predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović: “On isto mora, ako želi biti premijer, izići iz sjene predsjednice, jer predsjednica govori o stvarima za koje uopće nije nadležna, dakle, neka se čovjek malo izmakne i idemo razgovarati. To ne mora biti svađa” (...). “Ako je netko šef opozicije, onda će valjda jednom biti premijer. Ili neće... Ali onda javnost mora znati s kim ima posla. Idemo, karte na stol. Za to imam vremena, ali ne za ovakve priče. Ljudi imaju vrlo jasan izbor, a imali bi još jasniji izbor da vide tko se to Hrvatskoj nudi za premijera. Ja sam tu, izdvojit ću sat vremena, a vi novinari vršite pritisak. Pa to će biti najgledanija emisija”.

Na Karamarkovu reakciju nije trebalo dugo čekati: “On to sebi ovako zamišlja: raspisat ćemo natječaj za premijera, a on će biti predsjednik komisije koja će birati novog premijera pa će on mene kao nešto ispitivati”, te dodao: “To će se svesti na ekshibicionizam u uličarskom stilu s njegove strane, bit će tu mnogo latinskih sentenci, engleskih citata, samo ne onoga što je napravio. Koliko je ljudi zaposlio? Koliko je upropastio radnih mjesta? Kakvu poreznu politiku vodi? To je zadnji čin onog što mu ti njegovi skupi PR-ovci predlažu”, rekao je šef HDZ-a. Ovo su samo neki primjeri sve žešće razmjene mišljenja, poruka i optužbi šefova dviju najjačih parlamentarnih stranaka. Mogla bi se, naravno, nabrajati još hrpa drugih izjava, objava, komentara, pozivanja na jedno i prozivanja dugoga, spomenuti i ministre u Kukuriku vladi poput Matića ili Hajdaš Dončića.

Običnom čovjeku, okupiranom vlastitim problemima, onima koji svednevice muku muče s preživljavanjem, svega je već dosta - i Milanovića, i Karamarka, i Vlade, i ministara, i njihovih izjava i pametovanja. Jer u Hrvatskoj konstantno manjka razuma i morala, konkretnosti umjesto pukog teoretiziranja, rada i novca, pristojnog života, a ne životarenja od danas do sutra, vladavine prava i poštivanja zakona, dobre poduzetničke klime, a ne birokratske močvare koja koči investicije, pravih reformi, a ne kozmetičkog uljepšavanja stvarnosti pred izbore, konkretnih planova i programa oporbe, HDZ-a, koji pretendira osvojiti vlast, smirivanja tenzija umjesto strategije širenja kaosa, gledanja na budućnost, umjesto neprestanog osvrtanja na prošlost. Napose manjka nam prave, poštene politike bez fige u džepu, umjesto politikanstva, prodavanja magle i obećanja koja se nakon osvajanja vlasti pokažu kao obećanje ludom radovanje.

U takvoj zoni sumraka, kaotičnom miksu hrvatske stvarnosti, možda je zbilja povratak rodana Klepetana svojoj Malenoj najzanimljivija vijest proteklog tjedna. Daklem, živjele rode i rodani!

Piše: Darko Jerković