Jedno od zaštitnih lica Dnevnika Nove TV, Đakovčanka Marija Miholjek, samo za TV Obzor prisjetila se slavonskih priča koje su u posljednjih nekoliko godina snimale njezine kolege reporteri, a kojima su ljudima promijenili život nabolje.

Počnimo s tim kako, unatoč silnim pokušajima konkurentnih televizija, prema najnovijim rezultatima gledanost Dnevnika Nove TV ostaje gotovo netaknuta, odnosno - i dalje ste broj jedan. Kako biste to komentirali?

- Rekla bih, prije svega, da je to potvrda predanosti i timskog rada u posljednjih deset godina od kada je krenuo Dnevnik Nove TV. Gledatelji su nam postupno davali svoje povjerenje i hvala im na tome! Na nama je da ga iz dana u dan opravdavamo iznova. A mi smo iz godine u godine nastojali biti bolji, brži, kvalitetniji, radili smo na sebi. I gledatelje nikad nismo uzimali zdravo za gotovo, nego nam je uloga vodećeg informativnog programa u zemlji bila poticaj da se trudimo još i više. Odgovornost prema gledateljima naša je misao vodilja, baš kao i vjerodostojnost i profesionalnost. S istim ciljevima nastavljamo i dalje.

Iz priloga Dnevnika Nove TV često možemo izvući i korisne informacije koje na neki način utječu na naš život i svakodnevnicu. Možete li se prisjetiti nedavnih priloga vaših kolega iz kojih ste nešto i naučili?

- Često se svi suočavamo sa situacijama koje nas se itekako tiču, a nismo sigurni što nam je činiti, koja su nam prava, ali i obveze, što je za nas ili našu obitelj najbolji izbor, gdje zakazuje sustav, a u čemu možda i sami griješimo da to i ne znamo... Želimo građane informirati, ali im i biti od koristi. Da u minutu i pol priloga saznaju ono što će im pomoći da svoj problem riješe. U posljednje vrijeme izdvojila bih prilog Josipa Fiolića o cijenama goriva. Sjeo je u automobil, prvi provjerio i pokazao kako preko mobitela saznati koja od najbližih benzinskih postaja ima najjeftinije gorivo. Zatim, priču o novim načinima naplate smeća i što će nam se mijenjati, savjeti za mlade do 30 godina i poduzetnike kako do novčanih poticaja i slično. Često se dotičemo i zdravstvenih i prehrambenih tema - životni primjeri, podcrtani riječju stručnjaka iz kojih se uvijek može nešto novo naučiti i ne manje važno, mogu nam biti motivacija i pokretač!

Osvrnimo se na priloge kojima je ekipa Nove TV mijenjala živote nabolje. Prije točno šest godina Anita Martinović u Vukovaru je snimala derutnu školsku zgradu, opasnu za učenike i nastavnike. Bilo je lažnih obećanja, pale su i teške riječi... Kako je sve to završilo?

- Bilo je strašno i gledati u kakvim su uvjetima boravila djeca, a kamoli njima biti u toliko zapuštenom i nezdravom prostoru! Raditi u službi javnosti naš je poziv i zato nam nema veće nagrade nego kad naše priče urode nečim dobrim, kad se nečiji život, makar i malo, promijeni nabolje. Škola je obnovljena i koristi se, ali put do toga nije bio jednostavan. Prvo obećanja, pa od radova ništa, i opet tako... Istina, bila je i neugodna situacija kad je ravnatelj našu ekipu otjerao iz škole, ali se zatim ispričao. A naša vrijedna osječka ekipa nije odustajala! Redali su priloge i pratili radove do samoga kraja.

Nedugo zatim izvještavali ste o sličnom problemu - derutnoj školskoj zgradi u Mirkovcima ispred koje nije bilo semafora. Ispričajte nam nešto više o toj slavonskoj priči.

- Niz priloga Branimira Felgera i Anite Martinović ni ovdje nije ostao bez odjeka! 'Tu se zaustavljaju samo sada kad su vidjeli kamere, a inače ne', rekao nam je prije više od pet godina jedan dječak. Semafor je djeci, njihovim roditeljima i većini u mjestu puno značio. Do tada su sa strahom prelazili cestu, nadajući se da će netko stati. Međutim, semafor na prometnoj cesti nije bio i jedini problem školaraca. Nastavu su imali u cirkuskoj prikolici, po dvoje ih se guralo na jednoj stolici. Možete onda zamisliti koliko je zadovoljstvo bilo izvijestiti da je danas to prava škola budućnosti, sa suvremenom opremom. Naši reporteri ni ovdje se nisu umorili od upornog postavljanja pitanja zašto ne postoji rješenje, a svojim su izvještavanjem i oni pridonijeli da se ono pronađe.

Tijekom velikih suša u ljeto 2011. godine tisuće Podgoračana ostalo je bez pitke vode, a samo dan poslije izvještavanja vašeg novinarskog tima stigle su im cisterne s vodom. Kako je tekla ta priča?

- U groznoj situaciji bili su ogorčeni mještani Podgorača. Vrućine velike, bunari presušili, ljudi i stoka žedni. Nakon prvog javljanja naše ekipe dignuta je vojska i poslana pomoć. Drugi dan Anita se javila s istog mjesta, a vojnici su već bili ondje i pomagali mještanima. Suša je, ispalo je tako, na kraju Podgoraču donijela vodu i počela je gradnja vodovoda. Nažalost za mještane koji su ga godinama čekali išlo je mukotrpnijim putem. Voda je osnovni preduvjet ostanka ljudi na selu, a i danas izvještavamo o mjestima koja nemaju ni vodu ni struju, poput mjesta Blaca u blizini Splita. Nedavno se splitska ekipa javila iz kuće u kojoj se navečer, u 21. stoljeću, moraju paliti svijeće.

Prošlog prosinca snimao se prilog o dvjema baranjskim siromašnim obiteljima, nakon čega je Hrvatska ponovno pokazala veliko srce. Je li i priča o obiteljima iz Darde i Kneževa imala pozitivan ishod?

- Na djecu iz te dvije obitelji mnogi nisu ostali ravnodušni. Djevojčica koja kaže da se osjeća tužno jer joj roditelji ne mogu priuštiti ono što bi željela i dva dječaka koja su poželjela dres omiljenih nogometaša digli su Hrvatsku na noge. Nebrojeno je poziva, mailova, poruka stiglo u našu redakciju. I meni su se na Facebook javili mnogi ljudi koji su željeli pomoći, koji su im bar malo htjeli uljepšati dane uoči Božića. Željeli su se čuti s njima, poslati im ono što im najviše treba, mnogi su imali želju darovati im upravo dresove o kojima su sanjali, a bilo je i naših gledatelja s juga koji su ih pozvali da tijekom ljeta budu njihovi gosti na moru. U svakom slučaju, lavina dobrote koja je došla iz svakog kutka Hrvatske!

Koliko često dolazite u Slavoniju? Postoje li neke stvari koje bi se trebale promijeniti u vašem rodnom Đakovu?

- Obožavam svoj rodni grad i uvijek mu se rado vraćam. Đakovo je kao stvoreno za miran, obiteljski život, i zato mu želim više radnih mjesta i bolju perspektivu, pogotovo za mlade obitelji. Kad god možemo, idemo u Slavoniju, pogotovo u proljeće. Lijepo nam je u krugu naše obitelji, a i djeci 'đakovački' ritam odgovara. Nažalost, odlasci u Đakovo više nam neće biti isti kao prije jer je prije mjesec dana preminuo moj svekar i teško nam je prihvatiti da ga više nema. Ali zato će svaka šetnja korzom, velikim parkom, odlazak u katedralu, na ergelu, na sladoled, Vezovi, tamburaši - sve će podsjećati na našeg dragog didu Željka. Zauvijek!