Kada ljudsko postojanje (više) nema smisla ili svrhe i kada se komunikacija mrvi i raspada, teatar apsurda upozorava publiku da nastavi baš suprotno. Tada logika i argumenti ustupaju mjesto iracionalnom i nelogičnom govoru i ponašanju i njegovom konačan zaključku: tišini. Tako treba biti i tako i jest!
Unatoč “upozorenju” jednog od likova (u interpretaciji Radoslave Mrkšić), koje – parafrazirano – zvuči nekako ovako: Ne pokušavajte ovo razumjeti jer ćete poludjeti!, vjerujem da su mnogi te večeri (27. veljače) u gledalištu osječkog HNK pokušavali upravo to – nemoguće. Nekima je to možda i pošlo za RUKOM  (?!), neki su nakon izlaska iz kazališta osjećali u glavi prazninu, neki glavobolju, no većina se ipak zabavljala gledajući ovu komediju prepunu apsurdnih situacija, pravi montipajtonovski cirkus.
Na premijeri Harmsova “Harmsijeka” gledalište je bilo iznimno krcato, a velik je bio postotak mladih koji su se nadali pronaći konačno nešto i za sebe na repertoaru jedinog teatra za odrasle u gradu, koje ima težak i odgovoran zadatak: zadovoljiti sve potrebe i ukuse.
Zahvaljujući u prvom redu redatelju i dramaturgu Mariju Kovaču, samom po sebi nekonvencionalnom kazalištarcu, potom za igru otvorenom glumačkom ansamblu, uz dodatak inovativnog skladatelja Tomislava Babića (čiju je sjajnu glazbu bilo teško ne zamijetiti i sjajno je podržavala redateljevu viziju, na zadovoljstvo aktera na sceni i gledatelja), potom samozatajnog kostimografsko-scenografskog dvojca Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić, koji su gotovo ni od čega napravili baš ono što ovoj predstavi treba (jer samo jedan čavao više bio bi previše i bio bi smetnja; kao da im je ‘kresanje’ budžeta baš dobro došlo?!), te na koncu oblikovatelja svjetla Tomislava Kobije, publika je dobila dobru dozu smijeha, začudnosti, igre.  Jer, sve je bilo drukčije i pomaknuto: prenategnuta gluma, dramaturgija (kirurški tanak konac kojim je Kovač šivao razasute scene i slike), režija, kostimi…. Publika se glasno smijala, čudila, ali i pljeskala svemu što im se činilo dostojnim toga – od falšanja himne na početku (Jelena Perčin), preko scene Harmsova (Mario Rade) konačnog (nakon dvije neuspjele prvotravanjske šale, tj. začeća) dolaska na svijet (ne samo u ovoj sceni fantastični Aleksandar Bogdanović i Radoslava Mrkić), do prave filmske scene (Matrix) u kojoj razigrani  Aljoša Čepl (kao Harmsov otac) kung-fu potezima svladava nasilnika koji je kroz prozor (na trećem katu!) upao u stan u omeo večer koja je sve samo ne mirna obiteljska, do biblijske scene u kojoj Evu (Ivana Gudelj) u rajskom vrtu – dok infantilni Adam (Duško Modrinić) bere maline – obljubi Majstor Leonardo (Bogdanović). E, tada se događa prava bomba! Iznenađenje za sve, a navodno ni intendant glavom i bradom nije za to znao!? – u trenutku kada Adam doziva svoju odbjeglu Evu, odaziva se jedna druga Eva, ona Krležina. Odjevena kao u “Vučjaku”, na sceni se pojavila Areta Ćurković i u svega nekoliko trenutaka pokupila simpatije gledatelja, bar onog dijela koji je gledao i prethodnu dramsku premijeru ovog teatra. A kako i priliči ovakvoj predstavi, glavom i plaštom pojavio se i Bog, zbor polugolih časnih sestara… narugali su se kazalištarci i na račun vlastitog medija od kojeg, u kojem i za kojeg žive – teatra, nisu štedjeli ni domaće političare, medijske kuće, hrvatska kazlišta, intendante kazališta u kojem jesu, (propale) ljubavne veze… sve je to kažu oni - NIŠTA!
Predstavi u kojoj su se mnogi pravim imenom zvali (poput Zorislava Štarka) ili su bili prozvani (poput o.d. ravnatelja Drame Vjekoslava Jankovića), redatelj Kovač obol je dao i glasom, a stasom i Zrinka Stilinović (inače šaptačica, no ovaj puta Umirući labud), kao i Jasna Odorčić (u čitavom nizu – kao i svi – uloga), Matea Grabić i neizostavna Petra B. Blašković, koja je i ovaj put pokazla da zna i glumiti i plesati i svirati! Iako nije svirao, dio je orkestra statirao, a ‘diskretno’ je najavljena i sljedeća premijera – Mozartov “Don Giovanni”.
Glumački je ansambl pokazao da može izdržati 10-satne dnevne probe i da je spreman za četverosatne predstave, ali i da uživa i u potpunoj kazališnoj igri bez granica i ograničenja.
Suvišno je govoriti kako Harms nije mainstream autor, kako nijedna predstava ne može zadovoljiti svačije raspoloženje. Kao i za bilo koju predstavu prije ove i za svaku nakon nje, vrijeme će pokazati kako i komu će se svidjeti i je li publika spremna za iskorak. Ne smije se zanemariti ni činjenica da je nekima iz publike prepreka za potpuno uživanje možda bilo i nepoznavanje Harmsova rukopisa, apsurda, avangarde… Narcisa VEKIĆ