Šira javnost o Željku Babiću malo toga zna. Tko je taj? Najčešće je bilo pitanje kada ga se uopće spominjalo u kontekstu Golužina nasljednika, što je jučer i potvrđeno nakon sastanka Upravnog odbora HRS-a.

O takvom nepoznavanju Babićeva “lika i djela” djelomično smo krivi i mi mediji. Već dvije sezone trener je bjeloruskog Meškova, prošlogodišnjeg finalista SEHA lige i sudionika Lige prvaka. Od hrvatskih trenera ove godine klub u Ligi prvaka vodili su samo Babić i Lino Červar, PPD Zagreb ipak vodi stranac!

Babića kao igrača sjećaju se samo i tada duboko infiltrirani u rukomet. Rođeni Opuzenac (1972. godište) kao 17-godišnjak je stigao u Zagreb Chromos koji je tada paralelno radio vrhunsku seniorsku momčad, ali je okupljao i sve najdarovitije iz Hrvatske, ali i šire. Iste je godine u Zagreb stigao i dvije godine mlađi Osječanin Vedran Ćurak s kojim su se život i karijera često isprepletali, što je na kraju završeno i kumstvom. Želja, kako ga i danas zovu, igrao je desno krilo. U Zagrebu je bio osuđen da bude pričuva Ivici Obrvanu, međutim skrenuo je i kao igrač pozornost na sebe kada je u finalu Kupa Jugoslavije protiv Crvene zvezde u Tuzli zamijenio Obrvana i bio ključni igrač u osvajanju Zagrebova Kupa. Zajedno s Ćurkom, ali i tada pridošlim mladim Slavkom Golužom, bio je najmlađi dio Zagrebove generacije koja je 1992. i 1993. osvojila Kup prvaka. Minutažu pokraj Obrvana teško je skupljao pa se odlučio na odlazak u Metković (zajedno s Ćurkom, nap.a), bio je u široj konkurenciji za odlazak na OI u Atlantu, prigodu je tada uz Irfana Smajlagića na desnom krilu dobio Karlovčanin Vladimir Šujster. Vrhunsku rukometnu karijeru ispriječile su i ozljede, tri je puta operirao koljeno, između ostaloga i prednje križne ligamente. Nakon Metkovića otišao je u Italiju u Prato (treći put suigrač Ćurku, nap.a), gdje se prvi put susreo s Linom Červarom, tadašnjim talijanskim izbornikom, prema kasnijem Babićevu svjedočenju velikim trenerskim uzorom.

- Kad Lino jednog dana ode, shvatit ćemo koliko je veliko njegovo djelo - rekao je jednom emotivni Babić kroz suze nakon što je sa svojim Meškovim pobijedio Metalurg Line Červara.

Rukometnu karijeru završio je u Metkoviću kod trenera Obrvana, onoga istoga koji mu je “uštopavao” igračku karijeru. Pokušao je izvan rukometa, čak je radio kao prodavač automobila u Citroenovom autosalonu, da bi se na nagovor prijatelja ipak posvetio trenerskoj karijeri jer je i tada, tvrde, imao zanimljiva razmišljanja o rukometnoj igri. Krenuo je prvo u Akademiji Balić&Metličić, dvojac s kojim sada ima priliku kreirati sudbinu hrvatskog rukometa. Prvo trenersko iskustvo sa seniorima imao je u Metkoviću, da bi potom završio u slovenskom Krškom. Uoči Svjetskog prvenstva 2009. u Hrvatskoj stigao je poziv od Line Červara za radom u stožeru reprezentacije. Zoran Gobacuvjetovao je to povratkom u hrvatski rukomet pa je preuzeo mladu momčad Splita u kojoj su igrali kasniji NEXE-ovci Slišković, Ivić, Varvodić... Nakon odlaska Červara i Slavko Goluža ga je uvrstio u stručni stožer, zanimljivo, bio mu je prvi suradnik na sva tri natjecanja na kojima je Goluža osvojio svoje tri medalje kao hrvatski izbornik (EP u Srbiji, OI u Londonu i SP u Španjolskoj nap.a), surađivali su potom i u Zagrebu da bi se potom Babić odlučio na samostalni odlazak u ambiciozni bjeloruski Meškov.

Od ostalih rukometnih trenera različit je po tome što će za razliku od, primjerice, svojih prethodnika Červara ili Goluže, koji su vodili momčadi u trenirci reprezentacije, on će uoči utakmice odjenuti elegantno odijelo s kravatom pa su ga zbog toga imidža nazvali i “rukometni Guardiola”. Odijelo je prenio od trenera iz NBA lige. Objašnjavao je to time da tako podiže dignitet i rukometu kao sportu, ali i rukometnim trenerima. S druge strane pokraj terena se osjeća najbolje. To je njegov party, noćni izlazak, razlog zbog kojeg se želi dotjerati. Nije samo odijelo prenio od NBA lige i ostalih sportova. Često tijekom ljeta na odmoru razgovara s Nevenom Spahijom, ali i sa Slavenom Bilićem, Ratkom Rudićem, kako bi iskustva iz ostalih sportova prenio na rukomet. Zanimljiva mu je i privatna priča. Supruga mu je bivša rukometašica Katarina Vukoja, s kojom ima troje djece. Nakon svoje rukometne karijere, a da bi zadržao trenažni intenzitet, počeo je trčati maraton pa je tako istrčao maraton do Međugorja. Inače je vjernik, ali ne od onih “Rvata, katolika” kojima to isticanje više služi kao pomodarsko busanje u prsa. Naime, brat Ivica svećenik je u Župi Svetog Duha u Vrbanju na Hvaru. Od samog Babića znali smo na press konferencijama nakon susreta čuti rečenicu:

- Neka vam Bog da sreće i zdravlja, a sve ostalo ćemo kupiti novcem.

Što drugo možemo poželjeti i Želji Babiću na početku svoga mandata.