VALPOVO – Nedavno se navršilo punih šest desetljeća otkako je u Valpovu osnovano jedno od njegovih najdugovječnijih i najagilnijih društava – Društvo prijatelja starina.

“Društvo prijatelja starina (DPS) nastalo je kao izraz želja i potreba skupine Valpovčana s adekvatnim odnosom prema lokalnoj prošlosti i baštini te kao spoznaja da povijest ne počinje od danas, od nas, već da smo tek djelić njene vremenske dimenzije. Bio je to oblik opiranja i protesta građana skorojevićevskim, vandalskim i nihilističkim postupcima i posljedicama ratnih i revolucionarnih događanja”, piše o toj godišnjici u valpovačkoj baštini dugogodišnji istraživač povijesti Valpova i Valpovštine Stjepan Najman. On dalje navodi da su prvi razgovori o osnivanju vođeni u okviru Hrvatske čitaonice još 1953. godine te da su najagilnije u pripremnom razdoblju bile osobe koje su sve započele: Vilko Čuržik, mr. Ferdo Desaty, Antun Lanđel, Antun Vicić, Antun Torjanac, Oton Revald, Đuro Vidušić, Stjepan Rakitovac, Miroslav Kasabašić, Jaroslav Bouše i Ivan Brezovac.

“Osnivačka skupština održana je 18. veljače 1955. godine u Općinskoj vijećnici u Osječkoj ulici (zgrada predratne općine Valpovo trgovište, a nakon rata Milicije) na kojoj je za prvog predsjednika izabran učitelj Vilko Čuržik, a najvažniji izazov koji su osnivači postavili sebi i Valpovčanima bilo je otvaranje muzeja. To je istaknuto i u prvim Pravilima društva: osnovati muzej; pronaći, prikupiti i čuvati predmete od povijesnog značenja; pronalaziti sredstva za očuvanje i restauriranje kulturno-povijesnih spomenika; upoznavanje građana s kulturno-povijesnim spomenicima Valpovštine; razvijanje ljubavi građana prema baštini; zaštita spomeničke baštine kroz urbanističke zahvate.

Otvaranje Muzeja Valpovštine očekivano je sa velikim nestrpljenjem, a kada su 1. svibnja 1956. otvorene prve tri zbirke, reagiranja su bila, kod velike većine građana, pozitivna i pohvalna. No, kao što sama ideja o otvaranju Muzeja nije prihvaćena od strane 'prekaljenih drugova', tako je njihovo negodovanje nastavljeno i nakon otvorenja prve tri zbirke. Komentari su bili kako Muzej nije potreban Valpovu, kako se time veliča buržoazija i sve u tom stilu. Pojedinci su bili poprilično drski vrijeđajući osnivače Muzeja. Na to je prvi reagirao visokopozicionirani sudionik NOR-a rekavši u razgovoru s Otonom Revaldom: 'Oto, mi ćemo njima začepiti usta', na što je Revald ostao zatečen i bez riječi. Uočivši to nastavio je: 'Otvorit ćemo zbirku NOB-a. Imamo trofejnog oružja, fotografije i dokumente lokalnih revolucionara i boraca, što je dovoljno za jednu prostoriju'. Ubrzo je ideja realizirana. Od otvaranja sobe NOB-a, Muzej Valpovštine više nije bio propagator nenarodnih elemenata, buržoazije i njihova života”, zapisao je Najman prema sjećanju Otona Revalda.

Uz Muzej, djelatnost koja trajno ostavlja trag svakako je nakladništvo. DPS je relativno kasno, s obzirom na to kada je osnovan, pokrenuo nakladničku djelatnost. Bilo je to 1976. godine, sa željom da budućim generacijama ostavi djelić svoga rada. Počelo se s katalozima za izložbe i biltenom. Iste godine izlazi iz tiska knjiga “Spomenici kulture Valpovštine” Milana Balića te još nekoliko njegovih tekstova.

U veljači 1985. godine omladinci društva na čelu s Davorom Čutićem pripremaju prvi broj časopisa “Odjeci prošlosti”, koji je 1991. doživio reprint najviše zbog toga što je prvotno otisnut na šapirografu i formatu A4, a od broja 4 “Odjeci prošlosti” postaju tematsko izdanje jednog autora. Nakon 18-godišnje stanke, tadašnji predsjednik Damir Stanić pojavljuje se kao kompletan autor knjižice “Dvorac Prandau-Normann u Valpovu”, a godine 2010. DPS sudjeluje kao sunakladnik u izdavanju knjige “Valpovo u mom sjećanju” Alke Baal.