Vladajuća Kukuriku koalicija u posljednjoj je godini svoga mandata. Srećom, reći će mnogi, jer aktualna se vlada nije iskazala, čak i ako u obzir uzmemo naslijeđene, prije svega gospodarske, probleme. Dakle, ušli smo u predizbornu godinu, a to i te kako primjećuje većina građana.

Čak se nagađa i o datumu izbora, iako premijer još šuti. Analitičari predviđaju da bi se Zoran Milanović za izbore mogao odlučiti, a predsjednica ih raspisati, već prije jeseni. Do tada će navodno još biti svježi pozitivni odjeci oprosta dugova i drugih populističkih poteza, a i eventualno uspješna turistička sezona mogla bi imati utjecaja. Samo jedan konkretan datum, 17. svibnja, na svojoj je facebook-stranici iznio laburist Dragutin Lesar. Odakle mu takva informacija - nije poznato.

Bilo kako bilo, retorika se zaoštrava, sukobi su sve učestaliji, a osim SDP-a, HDZ-a, u prepirku s predsjednikom Vlade uključila se i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zatraživši njegovu ostavku, kao navodno bitan preduvjet izlaska iz krize. Bio je to Kolindin odgovor na Milanovićevu provokaciju da ako silom želi na sjednicu Vlade, neka dođe s konkretnim prijedlozima. Time je, smatraju analitičari, samo naštetila HDZ-u, koji također još ne izlazi sa suvislim prijedlozima i idejama kako pokrenuti ekonomiju na koljenima, a samim time dala prednost aktualnoj vladi koja, iako kasno, ipak kreće s nekakvim reformama.

Sve u svemu, bit će ovo politički zanimljiva godina. I samo je jedno sigurno, neće to biti godina spasonosnih rješenja za boljitak građana, nego prije za čuvanje i osvajanje što više saborskih, pa onda i drugih fotelja. Foteljaši iz SDP-a i HDZ-a, sa svojim satelitima, odnosno prirepcima od strančica, najmanje će misliti na propalu i osiromašenu države i njezine građane.

Osim toga, nakon dva kruga predsjedničkih izbora i cjelokupne gnjavaže, Milanoviću možda ipak ne bi odgovarao skori datum jer upravo su birači s ljevice oni koji slabije izlaze na izbore, a uz sve popularniji HDZ, to bi doista bio rizik. Inače, hrvatski su građani u dvije godine, četiri puta izlazili na demokratske izbore na kojima (su)odlučuju o putu kojim će oni sami i njihova država ići. Takva frekvencija izlazaka na biračka mjesta dosad nije zabilježena otkako se od 1990. provode demokratski izbori.

U nekima od predizbornih kampanja, koje su iza nas, moglo se čuti i ovo: “Hrvatska bi mogla postati Švicarska”! Poglavito u predizbornim kampanjama 90-ih godina gotovo nije bilo stranke koja nije obećavala med i mlijeko, a tako se nastavilo do današnjih dana. Samo se u novije vrijeme - jer imamo naftna nalazišta pod morem - češće spominjalo kako bi “Hrvatska mogla postati Norveška”! Ali, povjerenje je poljuljano, a bit će i više ako bi kukurikavci primjerice izišli u javnost s nekakvim nazovimo ga Planom 22, jer dovoljno smo već siti i Plana 21 na kojem su dobili posljednje izbore. Da ne bude sumnje, ni HDZ-u neće biti lako. Naslušali su se birači obećanja i Ive Sanadera, hvalospjeva njegovoj jamstvenoj kartici, kao i o petoj brzini u koju nije stigla ubaciti ni njegova nasljednica Jadranka Kosor.

Lagali su svi, ali krenimo od najsvježijeg. Kako nam je lagao SDP i gdje je 80.000 radnih mjesta i rast BDP-a od pet posto? Nigdje! U samo nekoliko godina nestalo je 200 tisuća radnih mjesta, 60 tisuća manje samo u mandatu ove vlade, a BDP se ne pomiče s nule.

- Građani će plaćati manje poreze. Povećat ćemo industrijsku proizvodnju, poticati gradnju hotela od četiri i pet zvjezdica, osigurati razvoj poljoprivrede kako bi Hrvatska proizvodila svu hranu koja joj je potrebna - to su samo neka od obećanja koje su lideri Kukuriku koalicije, što u Planu 21, što kroz javne istupe, davali prije nego što su osvojili vlast.

Većina obećanja nakon tri godine mandata ostala su neispunjena. U 2015. bilo kakav rast smatrat će se uspjehom; stopu rasta od pet posto koju su predviđali nećemo doseći još godinama, možda i desetljećima. Obećavala je Milanovićeva vlada i da će s građanima imati partnerski odnos. Pogotovo se to odnosilo na uključivanje sindikata u dijalog o svim važnim potezima. “Marginalizirani sindikati i potplaćeni radnici izvrgnuti su najgrubljem obliku neoliberalnog kapitalizma”, stajalo je u Planu 21.

I tada je sve to podsjećalo na jamstvene kartice Ive Sanadera i njegov slogan “Pokrenimo Hrvatsku”. Prije točno deset godina razdragani je Sanader, tada šef HDZ-a, dijelio tzv. jamstvene kartice u kojima je garantirajući svojim imenom i prezimenom te svojom čašću kao predsjednik “povijesne i najuglednije” hrvatske političke stranke za pet stvari od kojih neće odustati ni po - cijenu života. Te stvari su bile - smanjene poreza, gospodarski rast, rast zaposlenosti, rast standarda... Sanader je danas u zatvoru!

Od 2003. do 2011. godine od jamstvene kartice ostalo je samo veliko ništa. Kao što je Sanaderova kartica izazivala podsmijeh političkih oponenata, a kod javnosti opravdani bijes zbog neispunjenih obećanja, danas taj primat ima esdepeovski Plan 21 ili, kako su to zvali, “Plan za novi dan”, za koji danas premijer Milanović tvrdi da je bio sve samo ne obećanja Vlade.

Svega sličnoga naslušat ćemo se i ove godine. Milanović i njegovi uglavnom nesposobni ministri već su se rastrčali po Hrvatskoj, čak i Vladinim avionom, kako bi u jednom danu stigli obići što više mjesta, otvoriti pokoju cestu, ali prije svega obećati da će ih biti još i da će biti još bolje samo ako im se pruži novo povjerenje, jer treba im bar još jedan mandat da bi završili započeto. Ne znamo što su to započeli, jer još ništa ne osjećamo na vlastitoj koži, ali neka, ima tu neke logike. S tim se naravno ne slaže najjača oporbena stranka HDZ. I oni su se rastrčali, a najviše njihov predsjednik Tomislav Karamarko. Njemu je najvažnije konsolidirati stranku i animirati biračko tijelo da ih podrži na predstojećim izborima. To je šefu HDZ-a glavni cilj, jer samo tako može dobiti izbore, budući da nekakav kvalitetan program nemaju, a i da ga imaju, malo će tko, poslije Sanadera i Milanovića, u njega povjerovati. Na tim putešestvijima ne izostaje kritika aktualne vlasti, ali i radikalna retorika o sljedbenicima komunista, Tita i slični navodi, koja čak ni kod najdesnijeg tijela ne nailazi na odobravanje - valjda su i oni već shvatili da se od prošlosti ne živi. A kamoli od tema o partizanima i ustašama. Jer mladima koji sve više napuštaju zemlju obećavaju se radna mjesta, dok je pak svima jasno kako je to u kratkome roku najobičnija iluzija. Neće Hrvatska na svoje grane još bar 20 godina. No, to ne sprječava Karamarka da najavljuje “Drugi Domovinski rat”, ali navodno za radna mjesta, zaustavljanje egzodusa i valjda samim time za nekakvo blagostanje...

Na kraju, jasno je da nam se ponovno podvaljuju iluzije o boljem sutra, dok građani traže konkretne pomake i to odmah i sada, jer svima je već dosta nestabilnosti i krize kojoj se kraj ne nazire. Međutim, odgovora niotkuda, pa čak ni od mlađih stranaka na političkoj sceni poput ORaH-a Mirele Holy, ali i očito zalutalih u politiku, Živom zidu Ivana Vilibora Sinčića te Radničkoj fronti Mate Kapovića.

I kako onda na predstojećim parlamentarnim izborima privući one glasače koji do sada nisu nikad izlazili na izbore ili pak mlade koji na izbore idu prvi put? Jer i to može biti važna karika u skupljanju glasova i planovima za pobjedu na izborima. Sudeći po onome što nude SDP i HDZ, ali i većina dugih spomenutih, teško da bi oni u toj “kritičnoj masi” mogli nešto ušićariti. Drugim riječima, isprazna obećanja, politikantstvo i neutemeljene iluzije o boljem sutra, toliko su već gadljive “opcije” da se značajnije povećanu izlaznost (ne računajući naravno stranačku stegu) na izbore zapravo i ne može očekivati. Oni koji ne izlaze na izbore neće se na glasačkim mjestima pojaviti ni na jesen, a vjerojatno će se i oni (mladi) koji bi trebali prvi put glasovati umjesto na glasačka mjesta uputiti radije u neki kafić ili lunjati ulicama. Dakle, osuđeni smo na dvoboj SDP-a i HDZ-a, u najvećoj mjeri, što znači nastavak cirkusa o narodnom trošku...