Ministar Lalovac stalno tvrdi kako razmišlja na koji način provesti još neke porezne olakšice, jer kaže da bismo trebali imati jednostavniji porezni sustav. O poreznim bespućima RH, mjerama Vlade i drugim aktualnostima vezanim uz poreznu politiku razgovarali smo s poreznim stručnjakom, mr. sc. Brankom Paraćem.

Što zapravo Vlada u posljednjoj godini mandata može i usudi se provesti kad su u pitanju porezi, odnosno porezna politika Hrvatske?

- Nastojanje za pojednostavljenjem poreznog sustava svakako valja pozdraviti. Međutim, uvođenje novih olakšica u suprotnosti je s time, jer je notorno da velik broj olakšica komplicira porezni sustav, a to redovito dovodi i do veće porezne evazije. Još je Adam Smith davno definirao svoja četiri načela dobrog poreznog sustava, od kojih je jedan “jeftinoća”. Porezni sustav koji je kompliciran, a to je zasigurno i onaj s puno olakšica, ne može biti jeftin, jer katkad zahtijeva nerazmjeran angažman resursa da bi se održao. Hrvatski porezni sustav je u posljednjih 20-ak godina imao brojne faze, u kojima su zabilježeni brojni novi porezi, ali i brojne olakšice, koje su se pokazale, u velikoj mjeri, promašenima. Između ostalog, podsjećam da se samo u oporezivanju dohotka do 2001. godine primjenjivala samo jedna olakšica, a u 2003. godini već dvadesetak (za stambene potrebe, za plaćene premije životnog osiguranja, za troškove liječenja...). Iz tog doba pamtimo i teško razumljivu olakšicu da je pomoć za liječenje osobe koja nije zaposlenik kod poduzetnika bila porezno priznati trošak, a istodobno je jednaka pomoć svome zaposleniku bila tretirana kao dohodak od nesamostalnog rada (kao plaća)! Trebalo je dugo vremena da se ta nelogičnost ukloni, a taj primjer, koji nije jedini, samo potvrđuje da velik broj olakšica zahtijeva nerazmjernu energiju (i troškove) za svoje provođenje.

Što Vlada može (i želi) poduzeti u posljednjoj godini mandata? Bojim se, ne puno. Moguće je očekivati proširenje olakšica (poreznih i drugih), recimo, aktualni oprost dijela dugova, kojim se stječu simpatije najšireg glasačkog tijela za predstojeći izborni ciklus. Držim da su porezni kapaciteti hrvatskog gospodarstva, a to potvrđuju ozbiljna istraživanja poreznih autoriteta, iscrpljeni. Dakle, prihodi se ne mogu povećavati daljnjim “isisavanjem” preostalog dijela zdravog gospodarstva i razmjerno malog broja, za hrvatske prilike, “dobrostojećih” pojedinaca. Stabilnost javnih financija, do znatnog rasta gospodarstva, a to nije realno skoro očekivati (vidjeti projekciju hrvatskog državnog proračuna za 2015., 2016. i 2017. godinu), prema mom mišljenju, valja graditi na ozbiljnoj redukciji rashoda, a što se zasigurno neće dogoditi u doglednoj budućnosti. Prisjetimo se samo obećanja o reformi javne uprave, reforme javnih poduzeća, reforme zdravstva, školstva..., od čega nismo vidjeli gotovo ništa. Naravno, bez toga nije moguće govoriti o smanjenju proračunskih rashoda, odnosno poreznog tereta.

Vlada Republike Hrvatske donijela je novi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak, koji je na snagu stupio 1. siječnja 2015. Kako komentirate tu mjeru?

- Nekoliko mjeseci prije, u doba najave donošenja izmjena Zakona, u sličnom javnom istupu upozorio sam na vrlo izvjestan još jedan promašaj u poreznom sustavu. Prije svega, najavljivane promjene potpuno su neskromno nazivane reformom, tek poslije su se počeli koristiti atributi koji su u skladu s ograničenim sadržajem i dosegom promjena. Naime, riječ je o razmjerno maloj, gotovo tehničkoj, izmjeni poreza na dohodak, kojom su promijenjeni porezni razredi, a koji su doveli do povećanja netoplaća, posebice zaposlenika s većim primanjima. Kako su najavljene promjene bile prezentirane javnosti? Rast netoplaća povećat će potrošnju, što će omogućiti povećanje proizvodnje, a posljedično i rast gospodarstva. Mjesecima prije sam isticao da takva “slabašna” mjera ne može dovesti do ostvarenja tako ambicioznih ciljeva. Prije svega, rast netoplaća dobrim dijelom je “potrošen” za smanjivanje negativnog salda na tekućim računima više od 320 tisuća hrvatskih građana. Nadalje, dobar dio rasta plaća, posebno kod onih s većim dohocima, iskorišten je za “čarapu”, zbog opće ekonomske neizvjesnosti, što znači da je daleko od potrošnje i očekivane proizvodnje. Dio povećanja dohotka svakako će biti zamrznut i ulaganjem u zlato. Naravno, dio će završiti i u potrošnji, ali kakvoj? Pa svatko od nas dobro zna, kad dođe u trgovački centar, koliko je hrvatskih dobara u potrošačkoj košarici.

Naravno, sve to vrijedi u slučaju kada radnici imaju ugovorenu brutoplaću. Međutim, pri kalkulaciji učinaka “olakšice” zaboravilo se da velik broj radnika ima ugovorenu netoplaću, što nije u skladu s intencijama propisa (Zakona o radu i Zakona o porezu na dohodak), ali je moguće, a koji nakon 1. siječnja 2015. nisu dobili ni za lipu veću plaću, koju bi mogli potrošiti i utjecati na rast proizvodnje. S obzirom na to da je porez na dohodak, izravno ili neizravno, prihod lokalne zajednice (gradova i općina), moglo bi se kazati da je država uspjela “prodati” olakšice, i steći simpatije građana, na teret općina i gradova. Što se dogodilo nakon smanjivanja poreza? Dogodilo se ono što se i moglo očekivati na temelju ne baš složenih simulacija učinaka, koje se, nažalost, ne provode. Brojni gradovi i općine, koji su imali “prostora” prema vrijedećim propisima, već su povećali prirez. Osim toga, već su narasle cijene ili se najavljuje rast cijena usluga (komunalije, smještaj u vrtićima i sl.), a mnogi gradovi i općine odustali su od investicijskih planova. Kakav će biti konačni učinak? Prema mom mišljenju, više nego simboličan i ni približno u opsegu kako nam je mjera prezentirana. Nažalost, za velik broj građana, posebice onih s ispodprosječnim primanjima, učinak će biti suprotan od najavljenog. Naime, rast cijena komunalnih usluga i prireza bit će počesto i veći od iznosa povećanja netoplaća! Nije zanemariv ni broj zaposlenika u nekim ustanovama i tijelima lokalne uprave kojima su plaće u odnosu prema razdoblju do kraja 2014. godine (do uvođenja “olakšica”) čak i nominalno smanjene. Prema mom mišljenju, riječ je o još jednoj mjeri u poreznom sustavu, koja je nedovoljno simulirana, a za koju bismo mogli kazati kako je pogodila “u ništa”!

Između ostalog, u 2015. godini vraćaju se i poticaji na stambenu štednju, a iznosit će 4,9 posto. Kakve rezultate tu možemo očekivati? Hoće li ionako osiromašeni ljudi sad s tom mjerom više štedjeti za stan...?

- Držim da je riječ o još jednoj mjeri kojom se ne postižu željeni učinci. Naime, nije jasno što je predlagač time želio postići? Je li to poticanje gotovo zamrlog građevinskog sektora? Pa kad svi znademo da tržište nekretnina, zbog opće recesije gotovo ne postoji, kad mnogi investitori propadaju u stečaju, jer ne mogu naći kupce za već sagrađene stanove, jasno je da građevinski sektor neće i ne treba biti kapacitiran na razini kakav je bio prije nekoliko godina. Dakle, stimuliranje stambene štednje iz proračunskih sredstava (poreza), prema mom mišljenju, u tim uvjetima, nema nikakvog opravdanja. Osim toga, opće je poznato da je svojedobni rast stambene štednje bio, ne za gradnju i kupnju stana i/ili kuće, već zbog racionalne odluke “štediše”, pri čemu on ostvaruje veće prinose nego da ta sredstva ima u “klasičnoj” štednji. Svima je dobro znano da oni, ili bar najveći broj građana, koji mogu odvojiti dio dohotka za štednju, imaju već riješeno stambeno pitanje. Dakle, stimuliranje stambene štednje zasigurno neće pokrenuti zamrli građevinski sektor. Kad se tome dodaju i nedavno prezentirane popularne mjere Vlade o subvencioniranju kamata za stanove, naravno iz proračuna, iz tzv. POS-a, čovjek se zapita “ima li pilota u avionu”.

Od 1. siječnja 2015. počelo je i oporezivanje prometa nekretnina...?

- Riječ je o izmjeni Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kojim je, od početka 2015. godine, uvedena obveza oporezivanja PDV-om, osim građevinskog objekta, i pripadajućeg zemljišta. Prema nekim procjenama, cijena novog stana u pretpostavljenoj zgradi, s obzirom na idealni dio pripadajućeg zemljišta, poskupjet će do pet posto Dakle, riječ je o povećanju poreznog tereta “na mala vrata”, što je “opravdano” zahtjevima EU (“mi ne bismo, ali eto, oni to traže”!). S obzirom na velik broj sagrađenih i neprodanih stanova, te gotovo zamrlo tržište, za očekivati je da će rast poreznog tereta pasti na leđa investitora, što će dovesti do novih gubitaka i stečajeva tvrtki iz građevinskog sektora. Međutim, kad se govori o porezu na nekretnine, ne treba zaboraviti da je predviđen novi porez, porez na imovinu, koji bi se, nakon više godina najava i odgoda, trebao početi primjenjivati od početka sljedeće, 2016. godine. Dakle, vlasnici nekretnina, a Hrvati su na drugom mjestu u EU-u po tome koliko ih živi u vlastitom stanu ili kući, plaćali bi novi porez, ovisno o vrijednosti nekretnine.

Inače, opće je poznato da se novi porezi uvode u doba konjunkture, a ne recesije, koja u Hrvatskoj traje već sedmu godinu. Nadalje, nekretnine znače ekonomsku snagu vlasnika, u obliku “mrtvog kapitala”, a ne fiskalnu. Mnogi vlasnici imaju značajnu, ali zamrznutu imovinu u obliku kuće i/ili stana, ali nemaju raspoloživi dohodak, a, kako stvari stoje, neće ga imati ni u doglednoj budućnosti, iz kojega bi plaćali novi porez. Što bi se moglo dogoditi uvođenjem ovoga poreza? Bojim se scenarija koji nije teško zamisliti - velik broj novih nekretnina na i onako zamrlom tržištu, s daljnjim padom cijena, koje su već sada za trećinu niže nego prije pet-šest godina, a posljedično rasprodajom nacionalnog bogatstva dijelu stanovnika EU-a. Kad se tomu doda još uvijek nesređeno stanje u zemljišnim knjigama, koje je nešto poboljšano postupkom legalizacije nelegalno sagrađenih objekata, problem je još veći. Nadalje, razložno je postaviti pitanje što treba biti porezna osnovica u oporezivanju imovine (nekretnina). Naravno, to je realna, tržišna vrijednost. A tko će to odrediti, posebno u uvjetima kada u cijelim regijama Hrvatske cijena nekretnina (zemljišta) ne postoji, jer nema nikakve potražnje? Jasno, bilo koja stopa poreza na bezvrijednu osnovicu daje porez od nula kuna! Koliko mi je poznato, nema nikakvih ozbiljnih priprema za uspješno uvođenje predmetnog poreza, a što će vjerojatno (na sreću) dovesti do još jedne odgode.