Važna strateška točka Debaljcevo, bitna za ukrajinski suverenitet već samom činjenicom što to željezničko čvorište razdvaja prometnu komunikaciju između dvaju pobunjeničkih teritorija na istoku zemlje, u Doneckoj i Luhanjskoj oblasti, pala je u ruke vojnika odanih ruskom predsjedniku Vladimiru Vladimiroviču Putinu, unatoč primirju potpisanom u Minsku.

Ukrajinski vojnici, izvrgnuti teškom raketiranju iz zastrašujućeg konvencionalnog naoružanja, koje su Rusi proizveli za potrebe Trećeg svjetskog rata, sustava Grad, Uragan, Smerč, Buratino i Tornado, opkoljeni, bez hrane i vode te tjednima na temperaturi ispod ništice, nisu imali izbora. Umjesto predaje i polaganja oružja proruskim pobunjenicima, kako im je naložio Putin, koji više ne skriva svoj osobni vojni angažman, najveći broj ukrajinskih vojnika uspio je organizirano napustiti Debaljcevo, u kojem su se već odvijale ulične bitke. Tako je izbjegnuto da taj grad postane ukrajinski Vukovar ili Alamo.

Ukrajinci jako dobro pamte masovni pokolj svojih vojnika u Ilovajsku, u kolovozu prošle godine, tijekom opsade toga grada. Među više tisuća ukrajinskih vojnika (u utorak se njihov broj procjenjivao između 4000 i 8000) koji su se borili u Debaljcevu, ima i stranih dobrovoljaca, pa i nešto Hrvata.

Naši sunarodnjaci, minijaturna dobrovoljačka skupina koja je vlastitom voljom i o svom trošku otišla ratovati u Ukrajinu kako bi pomogla toj zemlji u borbi protiv ruske invazije, izazvala je veliki negativni publicitet u Rusiji, koja u Ukrajini pod oružjem drži više od 20.000 vojnika te stalno dovlači novo ljudstvo i vojnu tehniku. U povodu potpisivanja najnovijeg primirja u Minsku, ruski veleposlanik u Europskoj uniji Vladimir Aleksejevič Čižov posebno je naglasio kako će Rusija inzistirati na povlačenju hrvatskih dobrovoljaca iz istočne Ukrajine. Kremlj je jako razljutilo što je hrvatska inoministrica Vesna Pusić, posve nediplomatski i amaterski, otvoreno priznala nazočnost hrvatskih dobrovoljaca u Ukrajini. Ispalo je da su Hrvati neprijatelji Rusije, što nije istina. Čak ni onda kada je šačica hrvatskih dobrovoljaca odlučila stati na put ruskoj invaziji na suverenu zemlju. Ne treba smetnuti s uma da je 2009. prilikom ulaska Hrvatske i Albanije u NATO, Rusija uputila oštar prosvjed, upozoravajući kako će to proširenje “ugroziti sigurnost u Europi”.

Dakako, za kavgu spremna, Ruska Federacija radije bi željela da Europu čine međusobno nepovezane i neumrežene zemlje, formalno neutralne poput danas Ukrajine, nego NATO-ov sigurnosni kišobran. Otuda ruski bijes na malu Hrvatsku, ali i razlog postojanja Sjevernoatlantskog saveza.

Čini se da najviše Hrvata trenutno ratuje u redovima Azovske bojne, dobrovoljačke postrojbe koja se nalazi u sastavu teritorijalne obrane i sastavni je dio Ukrajinskih oružanih snaga. Njezino sjedište je u lučkom gradu Mariupolju, na Azovskom moru, novom administrativnom središtu Donecke oblasti nakon što je Doneck pao u ruke ruske vojske i pobunjenika. Ipak, s tih tridesetak Hrvata u Mariupolju nastaju dodatni problemi za Hrvatsku. Naime, nisu Hrvati na obalama Azovskog mora prvi put. Tijekom Drugog svjetskog rata, na strani njemačkog agresora, Hrvati su ratovali protiv Sovjetskog Saveza kao pripadnici postrojbe koja se nazivala Hrvatska legija. Ante Pavelić je na Istočnu frontu poslao sve tri vojne sastavnice, kopnenu vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo. Hrvatski legionari bili su podčinjeni i njemačkoj i talijanskoj vojsci. Dok pripadnici 369. pojačane hrvatske pješačke pukovnije ginu za interese Trećeg Reicha u srcu Staljingrada, legionari, formalno u sastavu talijanske vojske (Laki prevozni zdrug), vode ogorčene borbe u istočnoj Ukrajini, baš u blizini Luhanjska, koji se tada zvao Vorošilovgrad, i na Donu, u današnjoj Rusiji. Posebna priča je Pavelićeva mornarica, koja je bila razmještena u Varni, Odesi, Mikolajivu, Jalti, Feodosiji, Heničesku, Mariupolju, Taganrogu, Berdjansku i Jejsku. U patrolnoj nadležnosti hrvatskih pomorskih legionara bio je i poluotok Krim, a osim poslova minolovaca i minopolagača te osiguranja plovnog puta prema Sevastopolju, Hrvati preuzimaju i borbu protiv sovjetskih podmornica. Prije nekoliko godina objavljena je u Zagrebu knjiga “Hrvatski Argonauti 20. stoljeća”, koju je u emigraciji napisao zapovjednik Hrvatske pomorske legije, kapetan bojnog broda Andro Vrkljan.

Kao i u slučaju ostalih hrvatskih vojnika na Istočnoj fronti, pripadnici Hrvatske pomorske legije morali su služiti u njemačkim odorama (ali ipak s hrvatskim oznakama i obvezatnom šahovnicom) iz razloga što Nezavisna Država Hrvatska formalno nije bila u ratu sa Sovjetskim Savezom. Nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943., Pavelićeva mornarica se vraća u Jadran, koji je do tada bio ekskluzivno unutarnje more fašističke države, nazivano ideološkim nazivom Mare nostrum što je bio ekvivalent nacističkog Lebensrauma i uključivao je gotovo cijelo Sredozemlje.

U napadu na SSSR nisu sudjelovale samo vojske Njemačke, Italije, Finske, Mađarske, Slovačke, Rumunjske i Hrvatske, nego i dobrovoljci iz Španjolske te okupirane Francuske, Nizozemske, Belgije, Danske i Norveške te Ukrajine, Litve, Latvije i Estonije. Bio je to vojni pohod Hitlerove i Mussolinijeve Europe protiv boljševizma i poretka koji je personificirao Staljin. Nažalost, visoku cijenu platili su nedužni stanovnici Sovjetskog Saveza, a u tome užasu, kao i tragediji, svoj udio imali su i hrvatski vojnici, katolici i muslimani. Izmanipulirani pričama o hrvatskoj slobodi (na štetu drugih) i potrebom da se spriječi prodor boljševizma u Europu.

Bez obzira na legitimno pravo Ukrajine da zaustavi rusku invaziju na svoj teritorij pa i da primi pomoć koju joj pružaju druge države, vojni i politički savezi, brojna dijaspora i pojedinci sa strane, boravak hrvatskih vojnika u Mariupolju čini se krajnje diskutabilnom avanturom koja izaziva nezgodne reminiscencije.