Na pitanje kako je to biti rođen Englez a živjeti na američkom Srednjem zapadu, Gaiman je odgovorio kako mu je lijepo biti u društvu američkih bogova, onih koji su na sjevernoamerički kontinent došli skupa s prvim doseljenicima iz Europe, dakle ljudima.

Jasno je kako se Gaiman referirao na svoj roman “Američki bogovi”, koji mu je priskrbio svjetsku slavu, a njegova odluka o preseljenju iz Velike Britanije u SAD, u Minneapolis, gdje s obitelji živi od 2006., 55-godišnjem je Neilu Richardu Gaimanu značila ne samo dodatnu inspiraciju u književnom stvaranju nego i osigurala veću medijsku pozornost uključujući i holivudsku. Drugim riječima, Amerika je za Gaimana postala novi izazov, nova mogućnost da i svoje engleske (Portchester, Hampshire) korijene promatra i o njima razmišlja iz drukčijeg rakursa, da se domovine zaželi preko evociranja djetinjstva, kao što je to napravio u romanu “Ocean na kraju staze” (The Ocean At The End Of The Lane), krajem prošle godine objavljenom i u hrvatskom prijevodu, u izdanja Algoritma kao i većina dosadašnjih Gaimanovih knjiga u Hrvatskoj.

Neil Gaiman je već desetak godina prvorazredna književna i medijska zvijezda i najnagrađivaniji fantasy autor. Gotovo renesansni tip kojeg sve zanima, i pisanje romana i priča, i scenarija za stripove i filmove, i novinarstvo (tako je počeo!), i fotografija, i pop i rock-glazba, i hororistička literatura (H.P.Lovecraft!), i znanstvena fantastika i fantastika (fantasy) općenito, i televizija, film, filmska produkcija i videoigre, i povijest religija, mitovi (posebice nordijski), legende i bajke (braća Grim!), i tehnološki napredak civilizacije i njezin neizbježan apokaliptični kraj, i još koješta u kontekstu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Jednostavno rečeno - Neil Gaiman je “faca od formata”, i po autorskim, kreativnim potencijalima, ali i po snazi medijskih istupa, pri čemu su njegovi komentari prožeti psovkama postali njegov zaštitini znak. Gaimanova karizmatičnost i vizualno, a ne samo riječju i djelima kao da nosi nekakvu aureolu mističnosti, odnosno zrači nekakvim posebnim osjećajem, pri čemu erudicija prožeta humorom (ipak je Gaiman Englez!) ima onaj hvalevrijedan blagotorni učinak koji i najozbiljniju temu (raspravu) na efikasan način rasterećuje od balasta pretencioznosti, gnjavaže i dosade. Motreći Gaimana u takvom proširenom kontekstu, ne čudi njegov ugled i popularnost, kako kod kolega sličnih svjetonazora (Stephen King), tako i kod kritike i dakako čitatelja, kojih je sve više, čemu je kumovao i Hollywood, posebice filmski hit Stardust (“Zvjezdana prašina”) iz 2007. godine, s mnoštvom sjajnih glumaca (Claire Danes, Michelle Pfeiffer, Robert De Niro i drugi), koji je prema istoimenom romanu maestralno režirao Englez Matthew Vaughn.

Premda u svojim knjigama ne toliko raspojasano duhovit i zabavan kao njegov kolega i prijatelj Terry Pratchett (zajednički roman “Dobri predznaci”, remek-djelo fantasy žanra), Gaiman je miljama daleko od toga da zaglavi u ponavljanju i dosadi. Naprotiv, njegova je mašta nezaustavljiva u svakom području djelovanja kojeg se dohvati, pa ne treba čuditi kako mu je životopis, odnosno bibliografija, odavno nakrcan pozamašnim brojem izdanja najrazličitijih vrsta. Inače, šira publika Gaimana najviše pamti po filmu “Zvjezdana prašina” i romanu “Američki bogovi” (u pripremi je i TV serija!), dok su fanovi stripa njegova antologijskog “Sandmana” (DC Comics) uzdigli do statusa kulta, a izdanju “1602” (Marvel), te još hrpi drugih stripova rađenih uz suradnju s nizom uglednih crtača osigurali također zapaženo mjesto u masovnoj popularnoj kulturi.

Gaiman se iskazao i kao kompetentan autor kratkih priča, kao i dječje literature (sjajne knjige Blueberry Girl i Odd and the Frost Giants) i tzv. dječjih knjiga za odrasle, poput “Knjige o groblju” (dobila najveću američku nagradu za dječju književnost!), te “Koraline” i spomenutog “Oceana na kraju staze”, redom vrhunskih primjera maštovitog poigravanja vlastitim mladenačkim dobom, onostranim i bajkovitim svijetom, s nezaobilaznim dozama tihe i bučnije jeze, hororičnih snoviđenja i podsvjesnih strahova.

Zapravo se kroz sva Gaimanova djela na neodoljiv, ali i inteligentan način slažu i razlažu, nerijetko u “magičnom kovitlacu”, miješaju i iznova grade, snovi i stvarnost, bogata erudicija i tradicionalni žanrovski elementi. Jer Gaiman je prije svega pisac, odnosno pripovjedač, koji doduše zna mašti dati na volju, ali nikad ne prekoračuje onu osjetljivu granicu koja dijeli trivijalnu kvalitetu od trivijalne kvantitete. Drugim riječima, Gaiman duboko promišlja o temama kojima se bavi, i njima pristupa emocionalno, dopuštajući pritom da subjektivni, fikcionalni dojam dominira, a objektivna razina priče bude uokvirena u prepoznatljivu žanrovsku konstrukciju.

Evo konkretnog primjera. U osnovi romana “Knjiga o groblju” Kiplingova je “Knjigu o džungli”. Reference su dakle očite, no dok kod Kiplinga napuštenog klinca u džungli odgajaju divlje životinje, klinca u Gaimanovoj knjizi odgajaju duhovi (vampir, vukodlak i vještica), i to na groblju. Ili, pak, u “Oceanu na kraju staze”, u kojem se odrasli 47-godišnjak, vraćajući se u rodni kraj na sprovod bliskoj osobi, prisjeća vlastitog djetinjstva i čudnih događaja koji su ga pratili, također je puno referenci na “moć sjećanja” kao motiva iz klasične književnosti (Proust), ali i motiva ovodobnih autora poput Davida Mitchella, posebno njegova romana Black Swan Green kao “dirljivog zapisa o djetinjstvu, sa svim njegovim nemogućnostima i komedijama”, što se može reći i za Gaimanov “Ocean na kraju staze”. Za Gaimana naime “uspomene iz djetinjstva znaju ostati prekrivene i prikrivene naknadnim stvarima, poput dječjih igračaka zaboravljenih na dnu pretrpanog ormara odraslih, ali nikad se ne izgube zauvijek”.

Još bi se moglo u Gaimanovu opusu pronaći mnoštvo drugih referenci (J. R. R. Tolkien, C. S. Lewis, E.A Poe, Charles Dickens, svakako King i H.P.Lovecraft...), no te usporedbe nimalo ne štete Gaimanovu ugledu. Naprotiv, daju zamah njegovoj veličini, osebujnom stilu prožetom melankoličnim i romantičnim obrisima, koji ga svrstava među najveće žanrovske pisce unatrag posljednji dvadesetak godina. Sve je naime u pisanju, i kad se radi o životu i kad se radi o smrti. Ili kako je to sam Gaiman rekao: “Sutra će možda biti pakleno, ali danas je bio dobar dan za pisanje, a kad je dobar dan za pisanje, ništa drugo nije važno.”