Hrvatski ustav kaže kako je dužnost predsjednika/predsjednice Republike nespojiva s članstvom u političkim strankama. Novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović tako je, u skladu s ustavnom odredbom, istupila iz članstva Hrvatske demokratske zajednice.

U obrazloženju ove ustavne odredbe, što mediji često vole citirati, navodi se kako predsjednik mora biti predsjednik svih građana, a ne samo članova stranke koja ga je podržala u kandidaturi za predsjednika Republike. Ova ustavna odredba je zastarjela, loša i u konačnici licemjerna. Sada bismo svi mi trebali zaboraviti kako je novoizabrana predsjednica bila članica HDZ-a ili kako je bivši predsjednik Josipović bio član SDP-a. Trebali bismo živjeti u uvjerenju kako novoizabrana predsjednica neće zastupati svjetonazorske stavove HDZ-a, kao i da Ivo Josipović nije zastupao svjetonazorska i programska stajališta SDP-a. Sve to, prema zakonodavcu, može se izbrisati jednim ustavnim rješenjem. Na kratko pamćenje građana računao je i Ivo Josipović pokušavši se u prošloj kampanji predstaviti kao nadstranački kandidat te na taj način izbrisati činjenicu kako mu je u toj, ali i prošloj kampanji, glavno logističko uporište bilo upravo u SDP-u. Na određeni način ovakvo ponašanje je i prijevara građana, i to prijevara omogućena Ustavom.

No, postavimo se u skladu s ustavnim odredbama i zakonima. Krenimo čak i dalje od ustavnih odredbi o predsjedniku Republike, jer zašto, ako se želimo lagati do kraja, i predsjednik Vlade ne bi izišao iz stranke nakon stupanja na dužnost. Pa u konačnici i on bi trebao biti predsjednik svih građana, a ne samo članova i birača političke opcije kojoj pripada! Ne bi li i ministri trebali biti nadstranački ljudi i ostaviti svoju stranačku iskaznicu ispred vrata kabineta? Sve je ovo obrazac za formiranje tzv. vlade i uprave tehnokrata, odnosno nadstranačke vlasti. Ono se često naziva i vlada stručnjaka, a zajedničko obilježje joj je nepripadnost političkim nomenklaturama. Određene poveznice ovakva vlast ima i s vladama nacionalnog jedinstva, kada zbog višeg cilja, nacionalne opstojnosti, dolazi do formiranja vlade širokog raspona političkih i stručnih kadrova. No, Hrvatskoj ne prijeti ni opasnost za nacionalnu opstojnost, a nema ni naznaka formiranja neke od nadstranačkih vlada stručnjaka. Prijete joj samo loša zakonska i ustavna rješenja koja narodu zamagljuju vid o pitanju političke odgovornosti za stanje u državi.

I u mnogim drugim državama, primjerice u Francuskoj i Rusiji, predsjednici države su i čelnici vladajućih političkih stranaka, a stupanjem na dužnost nisu izišli iz političkih stranaka kojima su pripadali. Time jasno poručuju građanima kako je na vlasti u državi politička opcija koju oni zastupaju i kako su oni odgovorni za sve dobro i loše što će se događati ili se događa u državi. Nitko ne postavlja pitanje političke pripadnosti predsjednika u navedenim zemljama jer se podrazumijeva da u demokratskom sustavu državom upravlja onaj tko ima većinu, odnosno tko na slobodnim i demokratskim izborima dobije većinsku podršku birača. Naravno, državno uređenje Francuske i Rusije, u smislu predsjedničkog i polupredsjedničkog sustava, razlikuje se od trenutnog modela u Hrvatskoj, ali bit ostaje ista.

Kada bi kojim slučajem predsjednika ili predsjednicu RH birao Sabor, i tada bi bila potrebna većina za izbor. Jasno je kako bi većina koja bi izabrala predsjednika ili predsjednicu bila vladajuća većina u Saboru. Ni tada se ne bi mogla izbjeći činjenica da čelnog čovjeka države bira jedna politička opcija. Kada bi čekali da predsjednik bude izabran aklamacijom svih saborskih zastupnika, mislim kako bi jedno duže razdoblje, ako ne i zauvijek, bili bez predsjednika ili predsjednice Republike.

Po prirodi posla predsjednik Republike je politička osoba i sasvim je jasno kako mu za izbor i političko djelovanje treba podrška neke od političkih opcija. Sadašnjim ustavnim i zakonskim rješenjima u Republici Hrvatskoj predsjednik bi nakon preuzimanja dužnosti trebao biti amnestiran od politike, tekućih političkih pitanja i razračunavanja. To bi bilo u redu kada predsjednik ne bi imao svoju političku prošlost, međutim, da bi se uspeo ili uspela do najvažnije političke časti predsjednik, u našem slučaju predsjednica, mora imati bogatu političku karijeru u nekoj od političkih stranaka. Sada, aktualnim ustavnim rješenjima, brišemo jedno životno razdoblje prvog čovjeka Republike i pretvaramo se kako ništa političko u njegovu životu prije stupanja na dužnost nije postojalo. Onda, nakon isteka mandata, kada se priprema reizbor, ponovno kreće cirkus u kojem predsjednik ili predsjednica ponovno progovaraju o svojim svjetonazorskim uvjerenjima i traže podršku stranaka iz kojih su potekli. I tako unedogled, privid političke korektnosti, privid nadstranačkih političara i jedna velika količina licemjernih zakona. U svemu tome trebao bi se pronaći minimum korektnosti kod zakonodavca koji najavljuje ustavne izmjene te bi, zbog političke korektnosti prema građanima, konačno trebalo i regulirati sadašnji smiješni politički položaj predsjednika Republike i dopustiti mu, tj. njoj, da zastupa politička stajališta opcije kojoj i pripada. U konačnici, na demokratskim izborima u demokratskom društvenom uređenju je i dobila izbore.