Već smo premašili 60 posto uvoza hrane, otkupna cijena mlijeka pada pa mljekari i dalje propadaju, u pojedinim regijama svinja i domaće svinjetine nema ni za lijek, mali proizvođači ni danas ne znaju što sijati i uzgajati, a otkupljivači najavljuju kodeks otkupa žitarica, samo se još ne zna tko bi trebao najviše profitirati.

To su samo neke natuknice koje i početkom ove godine oslikavaju katastrofalno stanje i kaos u hrvatskoj poljoprivrednoj proizvodnji. Osim toga, iako je ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina nedavno najavio da će Agencija za plaćanje u poljoprivredi isplatiti OPG-ovima i tvrtkama prvu ratu poticaja do 10. veljače, poticaji se još nisu počeli isplaćivati. U Ministarstvu sada kažu da će isplata biti do kraja veljače i da se ne kasni, jer je krajnji rok 30. lipnja. Čudno, jer to su već učinile uglavnom sve države članice EU-a.

Pogoduje se samo velikim proizvođačima, a malom i srednjem agrarnom poduzetništvu, popularno zvanima OPG, prijeti se propisima Europske unije, najviše onim restriktivnim, a nitko ne spominje pozitivne primjere, recimo, Francusku, ili pak Poljsku, koja se odlično snašla s ulaskom u europske integracije.

Vlada se hvali pozitivnim, iako neznatnim, gospodarskim pomacima (nekakvim rastom industrije i izvozom), ali o agraru gotovo ni riječi. Ministarstvo poljoprivrede usmjereno je samo na komunikaciju s Buruxellesom, i to ne baš uspješno, a domaćim se problemima sustavno ne bavi, naravno, kao ni jedna vlada prije ove. Od svega ruke dižu i već onemoćali seljaci, a samo pojedinci traže rješenja i izlaze, pa bilo to i u uzgoju egzotičnih kultura.

Nema u Hrvatskoj jasnih pokazatelja gdje smo, kao ni adekvatnih rješenja bar za blisku budućunost. Strategija ruralnog razvoja mrtvo je slovo na papiru. I dok se sad već otvoreno i bezobrazno podilazi uvozničkim lobijima, nitko da izgovori suvislu rečenicu o pogubnom nazadovanju istoka države, i ekonomskom propadanju Slavonije i Baranje.

Uglavnom, ponovimo još jednom - seljaci su na koljenima, a stanje je jednako zločinu. Iako se čini da to nitko ne čuje, a kamoli da reagira. Možda tek ove godine, jer je predizborna, a čak i premijer Zoran Milanović zamuca nešto o tom golemom problemu i, kao, prihvatit će se posla, ako mu se već nije počela sušiti ruka, budući da je biblijski obećao, što je ušlo i u antologiju njegovih bisera - “neka mu se osuši desna ruka, ako zaboravi na Slavoniju i Baranju”.

Pa podsjetimo ga. Poljoprivredna strategija ili, kako je to vladajuća SDP-ova koalicija u Planu 21 naznačila, Strategija ruralnog razvoja, i dalje je nešto, bar za sada, potpuno neprovedivo. Propast hrvatskog sela i seljaštva na početku 21. stoljeća puna je primjera, čak i fenomena, ali osim HRT-ove emisije Plodovi zemlje i samo pojedinih medija, to kao da u državi, u vlasti posebice, nikoga ne zanima. Svi okreću glavu na sam spomen propalih stočarskih farmi i bankarskih ovrha nad seljacima. A do takvog stanja došli su jer su još prije desetak i više godina političarima i agrarnim stručnjacima bila puna usta obećanja pa su nagovarali seljake na proširenje proizvodnje kako bi se danas-sutra mogli lakše prilagoditi ulasku u EU. Podsjetimo, za konkurentnost su se tražili veliki kapaciteti, zbog čega su stotine zainteresiranih prozvođača podizale kredite za gradnju farmi, kupnju ili zakup zemlje, kao i mehanizacije. Nasanjkani, nisu ni slutili što ih čeka. Farme su svečano otvorene uz tamburaše, pečenu svinjetinu i janjetinu, delegaciju Ministarstva pojoprivrede te državnih i lokalnih političara, kojima su pred televizijskim kamerama bila puna usta svijetle budućnosti hrvatskog sela. Međutim, sve je bilo u redu dok su otkupne cijene mlijeka i mesa bile odgovarajuće. Kada su velike mljekare uz potporu političara krenule u rušenje otkupne cijena, počeli su prvi problemi s otplatom kredita i daljnjom proizvodnjom. Reprogramiranje dugova, što se tada nudilo brojnim političkim podobnicima, nije dolazilo u obzir, pa ni unatoč političkom angažiranju u bilo kojoj stranci. Seljacima nije bilo mjesta na listama za otpise dugova, gdje su uglavnom bili galamdžije koji su vodili česte seljačke prosvjede. Počelo je dizanje ruku od svega, rasprodaja stoke i imovine. Ostali su samo dugovi, hipoteke nad farmama i obiteljskim kućama. Obitelji su u šoku, strepe od deložacija.

Konačno, nema spasa ni nakon ulaska u EU, jer se i u povlačenju novca ne snalazimo. Uoči parlamentarnih izbora probudila se nekako i najjača oporbena stranka, pa je predsjednik HDZ-ova nacionalnog Odbora za poljoprivredu Krunoslav Zmaić nedavno u Osijeku ocijenio da su Ministarstvo poljoprivrede i ministar Tihomir Jakovina najodgovorniji za nisku iskorištenost sredstava europskih fondova i da to vodi daljnjoj propasti hrvatskog sela i ruralnog prostora.

- Ta odgovornost proizlazi iz nestručnosti i neznanja u upravljanju EU fondovima, nesnalaženja u provedbi pretpristupnog fonda IPARD te gotovo nikakve pripremljenosti za provedbu europskog Fonda za ruralni razvoj - ustvrdio je Zmaić.

Prozvao je ministra Jakovinu da obmanjuje javnost iznoseći podatke kako je ugovorenost IPARD-a na razini od 94 posto, a postotak isplaćenih potpora na razini 35 posto ukupnih sredstava. "Ovako loša iskoristivost do sada je nezabilježena u povijesti provedbe EU fondova", istaknuo je Zmaić, koji drži da je Ministarstvo poljoprivrede najodgovornije za gubitak značajnih sredstava EU fondova za razvoj poljoprivrede i hrvatskoga sela u posljednje tri godine te za nekvalitetne pripreme za Fond za ruralni razvoj. To će, upozorio je, imati dugoročne posljedice za konkuretnost hrvatske poljoprivrede te opstanak obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i ruralnih područja. Međutim, Zmaić se nije osvrnuo na činjenicu da je i njegova stranka kumovala sadašnjem stanju u agraru. Naime, propadanje seljaka počelo je baš u vrijeme HDZ-ove vladavine, a o tome najbolje može svjedočiti prisjećanje na brojne prosvjede i blokade prometnica. Iako su u HDZ-u kratka pamćenja, slika i prilika hrvatskog sela sve to potvrđuje, a valjda ni seljaci ne zaboravljaju.