Nema kraja nevoljama za stanovnike poplavljenih sela na istoku županjske Posavine. Već skoro devet mjeseci očaja, patnje, razočaranja, strepnje i neizvjesnosti gotovo da su posve zatrli svaku nadu u bolje sutra.

Za 2014. godinu, koja im je donijela nezapamćenu katastrofu i preko noći ih učinila beskućnicima, odnijevši im sve ono što su cijeli život stvarali, žele da se više nikada i nikomu ne ponovi. U naletu podivljale Save koja im se, nakon godina i godina mirnog suživota, te kobne subote 17. svibnja, pretvorila u najvećeg neprijatelja, život u potopljenim selima je stao. Iako je cijelo vrijeme najavljivano da će se do Božića i Nove godine većina stanovnika vratiti svojoj kući, kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve jasnije da se toliki broj objekata ipak neće moći obnoviti. Više od polovine poplavljenih za njih nikada tužnije blagdane proveli su izvan svojeg doma, u mislima usredotočeni na samo jednu želju da se što prije vrate svojoj kući.

Ipak, početkom prošlog mjeseca obnova je nastavljena, ali vremenske prilike nisu povoljne i velika vlaga usporava radove. Prije tjedan dana, točnije 1. veljače, istekao je rok za pokretanje postupaka obnove i svi oni koji se do tada nisu javili, izgubili su to pravo. Prema podacima resornog ministarstva, do 19. siječnja u postupak obnove ušle su 1964 kuće. Završeno ih je 1126, a 838 kuća se još obnavlja. Od ukupnog broja završenih kuća, 870 su obnovili vlasnici sami uz financijsku pomoć države, a 256 kuća obnovila je država. Od ukupno 838 kuća u obnovi, 629 ih obnavlja država, a među njima je i 195 novih kuća. Trend s početka postupka obnove, kada su se vlasnici u velikom broju odlučivali sami obnavljati svoje kuće, promijenio se. U međuvremenu je velika većina vlasnika obnovu prepustila državi. Uklonjeno je i 315 kuća i pomoćnih građevina. Vlasnicima koji su sami obnavljali kuće isplaćeno je više od 54 milijuna kuna.

Evo još statistike. Od ukupno 178 obitelji smještenih u kontejnerskim naseljima, za 124 su donesene odluke o obnovi, od čega su 33 kuće završene, a 78 ih je u gradnji. Za 13 kuća radovi su zaustavljeni. Naime, na terenu se pokazalo da pojedine tipske kuće treba preprojektirati u odnosu na parcelu, a dio ih je, pak, predan na provjeru MUP-a koji u poplavljenim selima “češlja” ukupno 147 sumnjivih slučajeva. Od 58 riješenih, u 33 slučaja je utvrđeno da u tim kućama nije nitko živio ni prebivao jedno duže razdoblje. Za čak 54 obitelji iz kontejnerskog naselja nisu donesene odluke o obnovi jer za njih, izvijestila je ministrica Mrak-Taritaš, za sada nema rješenja koje bi se temeljilo na zakonu. Riječ je o ljudima s neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, osobama koje nisu imale nikakve imovine i koji su bili podstanari u kućama koje se neće obnavljati jer vlasnici u njima nisu živjeli.

A drugu i treću nekretninu država nikome neće obnavljati. Među njima je i Haska Muarević. U kontejneru od 13,5 kvadrata već osam mjeseci živi sa suprugom i dva sina. Zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, obnova njihove kuće još nije ni započela.

- Naša je kuća napola srušena, i treba se srušiti, ali nismo riješili papirologiju. To nam je najveća briga jer ako ne uspijemo, nemamo kamo - priznaje Haska. Kaže da hrane ima, svako jutro stiže svježi kruh, ljudi pomažu, ali u skučenom prostoru nije lako i teško onome koga pogodi takva sudbina.

Stanovnici kontejnerskog naselja zamjeraju premijeru Milanoviću što ih još nikada nije obišao i vidio kako ljudi žive, kao sardine u konzervama natiskani jedni uz druge. Težine problema svjestan je i gunjanski načelnik Hrvoje Lucić, koji upozorava da ljudi ne mogu ostati živjeti u kontejnerima i da takvo rješenje ni za koga ne može biti trajno. Mrak-Taritaš je najavila da će se u dogovoru s ministricom Milankom Opačić i drugim uredima pokušati riješiti taj veliki problem.

U poplavljenim selima, posebice Gunji, postoji i veća grupa ljudi koji nisu državljani Republike Hrvatske, a koji su imali dozvole za rad i tu su se zatekli u vrijeme poplava. “Imamo jedan slučaj gdje je čovjek posjedovao nekretninu, prodao je i od 2004. ispisan je iz knjige državljanstva RH. Međutim, on je uredno, s dva svjedoka pokušao dokazati da je on tu živio i tražio da mu se kuća napravi”, kazala je ministrica Mrak-Taritaš. Njezini se suradnici svakodnevno susreću s raznim slučajevima.

- Na terenu imamo svega i svačega, pa i primjera krajnjeg bezobrazluka. Primjerice, čovjek na televiziji izjavljuje kako mu država ništa ne radi na obnovi, a poslove na njegovoj kući, kao podizvođač, dobio je njegov sin. Drugi primjer je čovjek koji već šest puta vraća na početak preprojektiranje svoje kuće. Treći, pak, ne dopušta rušenje kruške u dvorištu, zbog čega ne možemo početi gradnju kuće - ispričala je ministrica.

Također je ponovila da država ni jednu kunu hrvatskih poreznih obveznika ne želi krivo potrošiti i za svaku je spremna odgovarati. Pokazalo se i to da pojedini izvođači radova na obnovi ne rade dobro, s jednim je već raskinut ugovor i posao dodijeljen tvrtkama koje dobro rade. A takvih će slučajeva biti još.

Premda se, sudeći prema viđenom, čini da se život u poplavljenu Gunju vratio, ulice više nisu sablasno puste, središte sela je živnulo, proradili su i ugostiteljski i drugi uslužni objekti, a posebno vesele prizori dječice koja bezbrižno uživaju u igri na obnovljenim dječjim igralištima, Gunjanci s kojima smo razgovarali tvrde da je to ipak samo prividno i daleko od života prije poplava.

- Još će Savom puno vode proteći dok se riješimo jada i bijede koja nas je pogodila. Svaki put kada uđem u ogoljenu kuću, srce mi se stegne i mogao bih plakati na sav glas. Novac od države pokrio je samo osnovne troškove i odradili smo pola posla. Za obnovu cijele kuće dobili smo 70 tisuća kuna, a ministar Varga samo je za jedan stol platio 90 tisuća kuna. Kakva nepravda i bešćutnost hrvatske politike, sramota i od Boga i od naroda - požalio nam se Gunjanac Anto.

Baš zato obnovu svoje kuće državi je prepustio njegov sumještanin Marko Babić. “Ja sam procijenio da se ne mogu uklopiti u taj novac. I nisam se pokajao, zadovoljan sam obavljenim radovima”, kaže Babić.

- Oni koji su obnovili kuće, opremaju ih, namještaj odmah stiže, kvaliteta nije neka, ali za prvu ruku je dobro. Bitno je da je funkcionalan, pa polako, u svojoj smo kući, živi i zdravi, nismo gladni, a sve ostalo će već doći - poručuju supružnici Lučić.

A mnogima je povratak kući i dalje san. U poplavama su izgubili baš sve, kuće su im srušene i sada moraju početi od nule. Obitelj Salka Đogića, koja je također bila podstanar, živi u preuređenoj staji od 15-ak kvadrata, gdje je prije poplave bila smještena stoka.

- Sinovi su preko dana tu, a preko noći jedan spava u kontejneru, a drugi kod prijatelja, kupamo se u 'špajzu' i prilagođavamo situaciji. Tako je kako je, hvala Bogu da smo živi i vjerujemo da će biti dobro i da će se pronaći neko rješenje i za nas - kaže Salko koji, unatoč svemu, nije klonuo duhom.

I Rajevčani su ogorčeni dinamikom obnove. Kažu da sve ide presporo i da je proteklih mjeseci trebalo biti puno više učinjeno. Poručuju da je hrvatska država, kao članica EU-a, zakazala jer od svibanjske poplave nije bila u stanju obnoviti tri sela. Dodaju da je u mnogo siromašnoj BiH (kao i u Republici Srpskoj) cijeli grad Doboj već odavno obnovljen, a u županjskoj Posavini obnovi se i ne nazire kraj. Tvrde da je i među mještanima sve više pritužbi na kvalitetu radova te da su se nedostaci već pokazali i u gunjanskoj školi. A i pojedini mještani čije su kuće obnovljene žale se da im vlaga izbija iz zidova, što i nije čudo jer mnogi, kako doznajemo, nisu imali strpljenja čekati da se zidovi dobro isuše i sve je rađeno nabrzinu.

Sve u svemu, nezadovoljstvo, borba s birokracijom i neizvjesnost oko povratka kućama, među poplavljenima je svakodnevica. Psihoza je sve veća, a sama pomisao da se neki svojim kućama neće vratiti sve do jeseni, ljudima dodatno produbljuje očaj i beznađe iz kojega mnogi ne vide izlaz.