Nema boljeg osjećaja za gledatelje domaćih televizijskih serija od onog kad saznate kako je pojedini glumac napredovao od svog prvog snimljenog projekta do danas. Jedan od njih je mladi i talentirani Filip Riđički, kojeg ćemo uskoro gledati u najiščekivanijoj dramskoj seriji godine “Crno-bijeli svijet“ na HRT-u. Prije tri godine tumačio je još jednu zanimljivu ulogu u seriji za mlade “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”, a gledajući ga u novijim ostvarenjima, možete li vjerovati da je to onaj 'klinac' koji je glumio u “Zabranjenoj ljubavi”? Bilo kako bilo, premijera „Crno-bijelog svijeta“ opasno se približava, a uoči početka prikazivanja Riđički nas je upoznao s radnjom serije i svojim likom.
Fantastičan prozor u prošlost
Recite nam nešto više o novoj seriji “Crno-bijeli svijet“ od onoga što vidimo u teaserima na HRT-u. Što gledatelji mogu očekivati?
- Što više razmišljam o tome, više me veseli što je premijera iza ugla. Mislim, svega tu ima: ljubavi, glazbe, humora, tuge, sve zapakirano u fantastičan mali prozor u neke prošle godine koje, recimo, osobno nisam imao prilike vidjeti. Fascinira me, zapravo, što je taj svijet, taj iz osamdesetih, totalno drugačiji od ovoga, s nekom svojom energijom koja mi je po mnogim pogledima nespojiva s ovom danas. A ne radi se o Narniji, to nije svijet iza nekih brda i dolina. To je tu, Zagreb, prije ne baš toliko godina a da bi čovjek očekivao tolike promjene. To je svijet koji su scenografi, rekviziteri, garderobijeri, šminkeri, frizeri ove serije doista maestralno predočili, zaista sve izgleda kao nekad, i u režiji Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića sve je nekako sjelo na svoje mjesto. Kad sam došao na set, uređen do zadnjeg detalja za te godine, odjeven u retroodjeću, baš sam imao dojam da sam izišao iz vremeplova. Izvan toga, priča je odlična, privlačna svima, ima nešto za svaku generaciju današnje publike. Kad sam već kod toga, mislim da će klinci gledati seriju s jednakom znatiželjom starijih; mlađi iz znatiželje, stariji zbog nostalgije. Mislim, ipak, to su im dani mladosti.
Koji lik igrate, što vas je privuklo toj ulozi?
- Voljen Kipčić - Kipo, 22-godišnji novinar Studentskog lista, šarmantan, zabavan, brz na riječima i nadasve cool lik. Baš ga je bilo gušt igrati! U ranijim epizodama obavlja zadnje dane odsluživanja vojnog roka u JNA, dok kasnije dolazi u Zagreb usred Novoga vala. Zagreb u tom razdoblju žari novim kreativnim izražajima u glazbi. To su bendovi koji se i dalje slušaju (neki od tih velikana pojavljuju se i u seriji), i igrati lika u tom razdoblju već samo od sebe nudi odlično iskustvo i izazov, a onda još i razrađeni dijalozi i priče tih likova... Ma, sve u svemu, bilo je jako lijepo. Kipo je tip kakvog bih osobno vrlo rado imao za prijatelja.
Energičan i vedar lik
Jeste li nešto i naučili glumeći lik mladog novinara?
- Pa, ne znam. Svakako je bilo cool sjediti za novinarskim stolom, stara pisaća mašina i retrotelefon na njemu, zajedno s pepeljarom iz koje se neprestano dimi. Osjećao sam se kao detektiv iz nekog noir filma, uvijek s notesom i penkalom u džepu. Pa, evo, recite vi meni, novinari Glasa Slavonije, zar nije to baš cool? Da bi stvari bile zanimljivije, Kipo baš zakuri par novinarskih frkica u nekim epizodama. No, da ne odajem radnju, ne znam jesam li naučio mnogo glede žurnalistike, ali... Jesam li se osjećao dobro glumeći novinara? Jesam!
Može li se Kipo ikako usporediti s Filipom iz serije “Nedjeljom ujutro, subotom navečer“, ili s likom iz nekog prethodnog projekta?
- Filip iz “NUSN-a“, osim što ima divno ime, bio je u potpunosti drugačiji lik, i igrati ga bilo je skroz drugačije iskustvo. On je bio blago rezignirani kuler, pomalo depresivac u pomirdbi sa svijetom oko sebe koji mu nikako nije išao na ruku. Kipo je energičan i vedar, optimističan i spreman na što god mu se nađe na putu. Zapravo, Kipo se ne može lako usporediti ni s jednim likom. Sama baza “Crno-bijelog svijeta“ iziskuje nešto tipično za svoje vrijeme.
Povratak u osamdesete
Kako je bilo vratiti se u osamdesete godine? Što vam najviše nedostaje iz tih 'zlatnih godina'?
- Uf, da, bilo je zanimljivo! Od najmanjih nogu uši su mi bile pune Haustora, Azre, Vještica, i sad odjednom biti u tom svijetu... Volio bih da je glazbena scena toliko jaka kao tada. Glazba i autori tog vremena nekako su se smatrali važnima za umjetnost, imidž i vibru grada. Možda zato što nije bilo Interneta ni piratstva pa su se ploče Jugotona kupovale u enormnim količinama, ili zato što je publika više živjela na živoj muzici nego onoj s radija. Tada je glazba bila veća, glasnija i važnija nego danas, i kao netko tko bez glazbe ne može, to mi je izuzetno godilo pri zavirivanju u taj svijet.
Jeste li dobili nekakve savjete prije nego što ste uronili u ovaj novi lik?
- Ništa veliko, mnogo malih stvari, sitnica koje čine lik. Kako se što nosi, kako se što izgovara, kako se stajalo pred Zvečkom, kako se drži puška i kako se ne salutira kad imaš pušku (ili tako nekako). Bilo je mnogo korekcija na setu pred snimanje ili između kadrova, kad su ili Kulenović ili Mirković uletjeli sa: “Ej, znaš, ovo ti se nije radilo ovako i ova riječ ti tu ne stoji”.
Za kraj, moramo pitati spremate li neke nove projekte: serija, film, kazalište?
- Trenutačno sam se više okrenuo drugim veseljima - muzika, faks, putovanja, ali da, spremaju se neki novi projekti, samo pokušavam ne razmišljati o njima dok zaista ne dođu. Dan po dan, kako kažu.
Razgovarao: Adrian ANDREJEK
Vlastita iskustva
Koliko se, kad glumite, oslanjate na vlastita iskustva?
- Više-manje uvijek. Nekako uvijek pokušavam vratiti emociju iz vlastitog života u scenu sličnog konteksta. Više me, zapravo, inspirira odglumljen doživljaj nego onaj stvarni. Kao, ako mi se slična situacija nekog lika dogodi u stvarnom životu, ispada kao da sam već bio ovdje, imam neko iskustvo, nije mi skroz novo. Jedino mi prođe kroz glavu: “Aha, da, sad bi svakako to bolje odglumio”. Iskustvo ide na obje strane i zato mi je taj posao toliko drag. Stavlja te u bezbroj situacija koje nisi mogao očekivati ili ne zaslužuješ, i sada si tu, i nešto izvučeš iz toga. Rađa i empatiju i toleranciju, vrlo brzo naučiš se biti u tuđim cipelama.