BIZOVAC – Među brojnim pričama, anegdotama i životnim sudbinama sumještana, koje već niz godina brižljivo bilježi najpoznatiji bizovački kroničar Srećko Vuković, zasigurno posebno mjesto pripada Bizovčanima iznimno dragoj i zanimljivoj priči o njihovu Tuci Stanušićevom - čovjeku iznimno neobičnog životnog puta, koji je pravu sreću pronašao tek preko oceana, u Argentini. Tamo je taj jednostavni, ali ludo hrabri i odvažni Bizovčanin krenuo u potpuno nov, drugačiji, uspješniji život od onoga što ga je vodio u svom rodnom selu, no nažalost zbog nedostatka informacija, nitko sa sigurnošću ne može reći kako je i gdje završio taj svjetski putnik koji je za svoje sumještane postao i ostao pravom legendom…

- Ovu priču, koja će se naći među brojnim drugim zanimljivostima iz Bizovca koje se pripremaju za tiskano izdanje, donosim onako kako sam ju i ja od drugih ljudi čuo i onako kako su mi je moji kazivači govorili. Tragajući za informacijama, nastojao sam spojiti Tucinu čudnu životnu priču u njegov biografski mozaik, a sve je zapravo počelo kada mi je prije desetak godina u ruke dospjela fotografija rođenog Bizovčanina Antuna Glavašića, poznatijeg pod nadimkom Tuco Stanušićev. Raspitavši se o njemu, saznao sam da je svoju fotografiju poslao iz Argentine. Na poleđini dobro očuvane fotografije crnom tintom bilo je ispisano “Anton Glavasic Buenos Aires, año de mayo 1931”. Tko je taj čovjek na slici i kako je ona iz Argentine dospjela u Bizovac bilo je prvo pitanje na koje sam potražio odgovor. Stariji su mi ljudi govorili da je, prema kazivanju njihovih djedova, Tuco u Argentinu otišao nakon velikog životnog razočaranja, jer znali su svi što je bio povod njegova odlaska u bijeli svijet - prepričava nam Vuković detalje ove bizovačke legende.

Pričalo se u selu još dugo vremena nakon toga o Tucinoj odlučnosti i hrabrosti, o njegovoj odluci da ode na tako dalek put s kojeg se više nikad nije vratio u rodni kraj. Za ljude u Bizovcu onog doba bilo je to doista šokantno iznenađenje. Otići “preko sedam gora i sedam mora”, u Argentinu, trbuhom za kruhom, za njih je bila nezamisliva avantura i mnogi su se pitali gdje je to, budući da krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća većina tadašnjih stanovnika nije pošla dalje od svog dvorišta.

“Antun Glavašić rodio se i živio u uglednoj, dobrostojećoj Stanušićevoj kući. Oženio se vrlo brzo nakon što se vratio iz Velikoga rata. Žena mu je bila deset godina mlađa od njega, lijepa i zgodna, iz bogate bizovačke obitelji. Od svojih vršnjaka ni po čemu osobitom naš dobričina Tuco nije se razlikovao. Volio je više od svega dobre konje, zemlju, a nadasve kartati u seoskim gostionicama. Kada se jednoga jutra vratio kući punih džepova forinti, vesela i sretna ženica ga je izljubila, govoreći što će sve kupiti za te velike novce. Natjerala ga je da ide opet na kartanje. I tako iz dana u dan, Tuco je kartao i gubio. Sreća mu je okrenula leđa. Prvo iz kuće odoše veliki dukati iz ženina miraza, a zatim i svi zlatnici spremljeni za ne daj Bože bolest ili nesreću. Kada je izgubio zadnji mali dukat i dva jutra oranice na Palovcima, nastala je svađa u koju su se umiješali stari otac i majka. Vrijeme je prolazilo, Tuco je trpio i sve duže iz kuće izbivao. Iako se po selu svašta govorilo, ni čuo ni slutio nije da ga ona vara s njegovim najbližim rodom. Čaša se prelila kada je oca i nju - svoju zakonitu ženu u jedno predvečerje zatekao u ljubavnom zagrljaju. Vidjevši sve na svoje oči, Tuco je onako bijesan spakirao kofere i uputio se u bijeli svijet.

Stigao je vlakom sve do morske luke u Hamburgu, gdje je kupio kartu u jednom smjeru za Buenos Aires. Prema provjerenim informacijama iz argentinske imigracijske službe, saznajemo da je Tuco u tu južnoameričku zemlju iz hamburške luke stigao njemačkim luksuznim, u to vrijeme jednim od najljepših prekooceanskih putničkih brodova, Cap Arcona.

Očito da Tuco više nije imao što izgubiti, a život ga je pameti naučio. U novoj se domovini uhvatio svakojaka posla poput brojnih imigranata. Izučio je zidarski zanat i vrlo brzo sa svojim partnerima osnovao građevinsku tvrtku. Gradio je velebna zdanja u Buenos Airesu i drugim argentinskim gradovima. Pričali su kako se po drugi put oženio za imućnu djevojku vrijednih vinogradara talijanskog podrijetla. Rodbini u Bizovcu javljao se nije nikada, samo je jednom prijatelju iz mladosti uz tri pisma u kojima je pisao puno o sebi poslao i svoju fotografiju. Daleko od rodne grude sreća mu se ipak naklonila. Sav imetak ženinih roditelja nakon njihove smrti pripao je njemu, jer lijepa Talijanka bila je jedinica. S njom je imao dvije kćeri, od kojih se starija posvetila duhovnom životu, a mlađa ostala živjeti na obiteljskom imanju negdje u argentinskoj pokrajini Mendoza. Priča o Antonu Glavasicu, kako se on pisao u Argentini, ovdje ne završava, ona tek počinje, jer slijedi mukotrpno istraživanje o pojedinostima iz njegova burnoga, ali nevjerojatno zanimljivog života”, piše u svojem istraživanju Vuković, koji je već stupio u kontakt s hrvatskom iseljeničkom zajednicom u Argentini, od koje je zatražio potanje odgovore na pitanje o Tucinim potomcima bizovačkih korijena.