Poraz u osmini finala, osim što bi bio okarakteriziran katastrofom i sramotom, značio bi vjerojatno probleme i za hrvatski rukomet. To bi sigurno bio mnogo veći šok od primjerice debakla rukometašica na Europskom prvenstvu.

Imidž hrvatskog rukometa ipak je stvoren zahvaljujući uspjesima muške reprezentacije posljednjih godina. Preživjeli smo. I Zoran Gobac, koji je kraj utakmice dočekao crvenog i bijesnog lica, ali i mi svi ostali na tribinama. Brazilci su bili na pragu prvorazredne senzacije, možda i najveće u povijesti svjetskih prvenstava, što bi za Hrvatsku bila najveća sportska tragedija.

Brazilski nogometaši ljetos su dobili svoju sramotu na Mineirau, a Hrvati su zamalo dvoranu Al Saad preimenovali u „Al sad“ (tužan, nap. a). Bila bi to senzacija jednaka onoj da su kojim slučajem Hrvati svladali Brazil na otvorenju Svjetskog nogometnog prvenstva. Tada je za Brazil zaigrao Nishimura, a Hrvati u Dohi, bar tako tvrde brazilski mediji, imali su uz sebe katarske suce. Po njima glavni argument da su navlačili bilo je da je Hrvatska zaradila samo jedno isključenje.

- Teško je govoriti o suđenju, ali nas je jako naživciralo. Tužni smo jer smo zaslužili više - rekao je brazilski rukometaš Fernando Pacheco, koji je svjestan kako su propustili srušiti velikog suparnika.

Brazil je na odličnom putu stvoriti već do sljedeće godine sjajnu momčad, koja će biti konkurentna svima na Olimpijskim igrama kod kuće. Već sada Brazil nije momčad s kojom se “može igrati na livadi”, kako je to u najavi susreta rekao hrvatski izbornik Slavko Goluža. Izbornik “cariocca” Jordi Ribera radi sjajan posao. Iz svoje momčadi izvlači maksimum. Vrsni taktičar točno je proučio igru hrvatske momčadi, pronašao gdje to “puca” u našoj obrani, posebice kada nestane koncentracije nakon dugih brazilskih napada koji je svaki na rubu sviranja pasivnog. Slavko Goluža, čini se, također je bio već pomalo u planovima za četvrtfinale, bez obzira na to što će reći: “Daleko smo mi još od finala.”

Nije planirao već sada pokazati 5-1 obranu, na što su ga Brazilci prisilili.

- Dobro je da se ovakva utakmica dogodila kao opomena u ranijoj fazi natjecanja - rekao je nakon utakmice Slavko Goluža.

Ne znamo komu ovakve infarktne utakmice mogu dobro doći. Odigrati samo gol viška s Brazilom ipak mora utjecati na samopouzdanje. Uz to, potrošili su se i izmorili naši igrači u probijanju duboke i agresivne brazilske zone. Začuđuje pomalo tjelesni pad nekih igrača u drugom poluvremenu jer ipak u prvom krugu oni glavni igrači odmarali su se bar dvije utakmice. Je li se možda sjedenjem na klupi izgubio ritam? Dobitak iz ovakvih infarktnih utakmica je da se pokazalo kako Hrvatska ima igrače iz drugog plana koji će preuzeti odgovornost. Svakako prvi od njih je Igor Karačić, za kojeg smo znali da posjeduje sportski bezobrazluk. Mladi vratar Filip Ivić obranom sedmerca također nas je uvjerio da ne mora Hrvatska samo ovisiti o Alilovićevu raspoloženju. Minutažu je opravdao i Brozović. Zbog čega su na klupi ostali Slišković i Stepančić, gdje je u drugom poluvremenu bio u obrani Musa? Netko će reći kako se i na ovakav način osvajaju svjetski naslovi. Ranije kada je u hrvatskom slučaju sve bilo glatko, nismo dolazili do kraja. Uvjeren sam stoga da će u četvrtfinalu sve izgledati i bolje i ozbiljnije.