DRENJE - Umjesto da bude servis građanima, sustav je malog čovjeka, poput Antuna Patakija iz Drenja (52), doveo pred zid! Neumoljiv, složen, počesto nejasan, s glomaznom administracijom, zakonima, porezima i drugim nametima melje sudbine koje se guše u blokadama, ovrhama, deložacijama, poreznim i drugim dugovima, kreditima… To se više ne događa nekom drugom; zna to dobro i Pataki, dragovoljac Domovinskog rata, inženjer ratarstva, do jučer ambiciozan poljoprivrednik, danas korak do prosjačkog štapa. On ima sve, a nema ništa. Jer, u svojoj kući, automobilu, farmi, na zemlji - 25 jutara (pra)djedovine, očevine…, on je samo korisnik. Na sve se uknjižila Porezna na ime duga od 138.000 kuna. Sva je ta imovina sada kod njega samo – “na čuvanju”! O njegovu slučaju Glas je pisao prije godinu dana; Antun je za godinu stariji, od brige umorniji, od sustava još zanemareniji, a problem je još dublji… Dužnik je, tereti se kao ovršenik, duguje državi, a, ironije li, duguje se njemu - dužnik mu je i država. Dok nije zakoračio u mračni labirint propasti, uredno je plaćao svoje obveze, porez državi, no početak kraja “iskrojila je” propast “Đakovštine” kojoj je 2009. predao i fakturirao 130.000 kuna uroda. To mu potraživanje do danas nije namireno. “Do tada sam ratario i stočario, prije toga radio kao tehnolog u PIK-u i među prvima dobio otkaz kao višak. Onda se dogodilo to s 'Đakovštinom' i tu sam 'zalegao' s neisplaćenim urodom pa sam morao zatvoriti OPG i od tada mi je račun blokiran. A prije toga sam za obradu zemlje i dva kredita za strojeve podigao 400.000 kuna i sve uredno vratio”, kaže Pataki.

Bio je to samo početak kobnog spleta okolnosti i dužničke spirale. “Na naplatu” dolazi i 1994. godina, kada gradi stambeno-gospodarske objekte – kuću, a iza staju za 100 muznih krava, izmuzište, halu… No, ni jedna krava tu kročila nije… “Radio sam 150 k.j. zemlje pa je bilo logično da na to naslonim i stočarstvo”, prisjeća se i tog pokušaja Antun. Krenuo je ambiciozno. “Odmah sam počeo vaditi papire, no odgovarali su me 'Rat je, mogu ti to srušiti, a ti gradiš!' pa sam stao s legalizacijom”, prisjeća se Antun, koji danas samo gleda otužno utihnulo zdanje…

Završni udarac koji je “zacementirao” njegovu sudbinu vezan je za državnu zemlju. Prije 14 godina njega i druge korisnike, kaže, nadležne strane pozvale su na table i, ističe, doslovce im rukom pokazale na posjed i međe. “Radio sam ju 10 godina i ne pomislivši da u vezi s međama ima ikakvih nepravilnosti. U prvom obilasku poljoprivrednog inspektora utvrđeno je da je sve u redu, moje table bile su zasijane i sve je bilo O.K., da bi u drugom obilasku inspektor utvrdio nepravilnosti jer susjedova tabla nije bila zasijana, a zbog u međuvremenu utvrđenih promjena s međama ispalo je da je to zemlja koju ja obrađujem. Inspektor mi je rekao da on ne želi zbog mene izgubiti posao. On ga nije izgubio, ali jesam ja – tu sam zemlju zbog tuđe proizvoljnosti i previda izgubio, kao i 167.000 kuna poticaja, kao i urod u koji sam uložio 200.000 kuna. Kada se sve zbroji – uloženo u urod, uskraćeni poticaji i urod 'Đakovštini' - izgubio sam 500.000 kuna. I nikom ništa!” zbraja Pataki.

Uložio je dvije žalbe, no odbijene su, pa tužbu Upravnom sudu, no ovih dana stiže mu odbijenica. Odvjetnici su mu, kaže, savjetovali da tužbom ne ide k višim instancama jer da sud dobiti neće.

– Pošteno sam se naradio u životu. Sada sve ono što sam naslijedio od pradjedova i što sam kroz život stjecao - gubim zbog poreza državi koja je bila vlasnik trećine “Đakovštine”, što znači da i ona duguje meni. Ako i nije bilo novca za riješiti nas preostalih 520 seljaka, država je mogla izvršiti prebijanje - kaže Pataki te poručuje:

- Institucije su me uništile! Još uvijek ne mogu vjerovati da mogu ostati bez svega jer ja ni za što, za ovakav scenarij propasti malih ljudi, nisam kriv. Tako je sustav posložen!