Objavljeno 24. siječnja, 2015.
Ruža Pavlović ostala je sama kada se njezin sin jedinac oženio i krenuo sa svojom obitelj novim putem. Od nasilnog supruga razvela se prije deset godina, a danas živi od samo 700 kuna socijalne pomoći u dvorišnom stanu u Aninoj ulici, koji još uvijek otplaćuje, ali, kako kaže, bar su to njezina četiri zida.
- Zbog dijabetesa i činjenice da moram uzimati inzulin četiri puta dnevno već pet godina nisam više sposobna za rad, a iako sam po zanimanju krojačica, cijeli život radila sam kao kao konobarica. Pružala sam i usluge čišćenja i pospremanja u privatnim kućanstvima, no kako to sada više ne mogu, osuđena sam na socijalnu pomoć, a Grad Osijek mi plaća režije. Teško je biti sam, ali još teže je biti sam i bez novca. No, ja ne želim plakati nad sobom. Utjehu nalazim u molitvi jer svako jutro idem na misu u konkatedralu. Nažalost, često vrijeme gubim po zdravstvenim pretragama, a poslijepodneva najradije provodim uz svoju peć, gdje sjednem i nešto čitam. Sretna sam jer imam unuka od dvije godine koji mi je veliko veselje, pa volim kada me posjeti, on mi daje volju za životom. Sada sam se pomirila sa svojom samoćom, ali bilo mi je teško kada mi je sin otišao i mislila sam da ću umrijeti od tuge. Bude dana kada mi je jako dosadno, no bolje je biti sam nego nekoga trpjeti. S negativnim ljudima se ne želim družiti. Razmišljala sam o novoj udaji i imala sam ponuda, ali kada sam sve oduzela i zbrojila, shvatila sam da čovjek najbolje razmišlja kada je sam. Nikome ne moram polagati račune i imam svoj mir. Volim se družiti s pozitivnim ljudima, a čim se počne pričati o bolesti, ja bježim. Unatoč nedaćama, nastojim na sve u životu gledati s pozitivne strane, pa tako i na ovaj moj samački život - kaže gospođa Ruža. N. Z. Eberhard