ŽUPANJA – Već tradicionalno, sredinom siječnja ili početkom veljače, počinje vrijeme pokladnih jahanja koja sve do korizme daju prepoznatljiv pečat slavonsko-baranjskim selima i gradovima. Žive konjogojci za tu tradiciju, oživljavajući stare običaje iz vremena Vojne krajine, pokazujući svoje gizdave lipicance kojima se godinama diče i ponose. No, malo kome je poznato koliko se truda, volje, ali i novca i odricanja ulaže u njihov uzgoj i koliko se zaljubljenici u konjogojstvo moraju odricati kako bi ljepotu konja pokazali u punom sjaju. Nekada je kuća koja je hranila konje bila bogata i na dobrom glasu jer imati konja značilo je mnogo. Ali stanje u konjogojstvu, upozoravaju uzgajivači, danas je vrlo teško i neizvjesno. U situaciji sve veće krize i besparice sve je teže držati konje. Konjogojci u županjskom kraju to čine isključivo iz ljubavi prema tim plemenitim životinjama s kojima su od malih nogu. Jer, kako kažu, da konje drže zbog dobiti, već odavno bi se prestali time baviti. No, pitanje je koliko će dugo još moći izdržati jer ako se situacija uskoro ne promijeni nabolje, strahuju da će neki od njih biti prisiljeni rješavati se konja, a to nikako ne bi željeli. Ishrana je jedna od najvećih stavki troškova. Za razliku od onih koji hranu sami proizvode na vlastitim poljima, oko 30-ak posto konjogojaca ne bavi se poljoprivredom i svu hranu za konje mora kupovati.

- Konj dnevno mora pojesti minimalo pet kilograma zrna koje košta od 1,5 do dvije kune za kilogram, a tu je i djetelina, slama, stelja i nakupi se troškova kroz mjesec dana, posebice kada imaš više konja - kaže poznati županjski konjogojac i ljubitelj tradicije Marko Maroševac, koji je ujedno i tajnik Konjogojske udruge Stari graničar iz Županje.

Veliki je problem i stihija na tržištu, teško je prodati ždrebad, i cijena je niska. A otežavajuća okolnost je i ta što je država ukinula poticaje na ždrebad, a poticaje na kobile smanjila s 2.000 na 1.260 kuna.

- Jedino što nama konjogojcima ide u prilog i gdje se vide pomaci je to što više ne moramo svakih trideset dana konjima vaditi krv nego je ta obveza sada određena na svakih 120 dana - kažu. I to im je, napominju, iziskivalo popriličan trošak jer stotinjak kuna za vađenje krvi po grlu nije zanemariv iznos.

- Uzgoj konja nama Slavoncima je dugogodišnja tradicija koju se makismalno trudimo sačuvati i održati i to ćemo činiti i dalje, unatoč sve većim problemima koji nas pritišću. No, od toga se ne može živjeti. Trebamo nešto poduzeti, udružiti se i stvoriti uvjete da od te svoje ljubavi prema konjima imamo i koristi, poručuju konjogojci.

Svjesni su toga da bi se stanje moglo poboljšati sredstvima iz europskih fondova, ali za njih je to novac na dugačkom štapu do kojeg je teško doći. Kao glavni kamen spoticanja ističu početna sredstva za projekte.