Kakva je razlika između Šećerane nekada i sada? Odgovoriti mogu u samo četiri riječi - kao nebo i zemlja! Rekla nam je to Taja, stanovnica Šećerane, jednog od dva belomanastirska prigradska naselja. Za bolje upućene, sasvim dosta.
Naravno, nije na nama da se bavimo krivcima, kojih je dosta, a neće o tome javno prozboriti ni Šećeranci. Čemu se, tvrde, nekomu zamjerati kada se iz ove kože ne može. Drugim riječima, da će biti bolje, teško, a gore - lako moguće.
POVIJESNO PAMĆENJE
Krenimo dakle redom, tamo od početka prošlog stoljeća, kada je ovo nekada radničko naselje, usko povezano s nekadašnjom Tvornicom šećera, po kojoj je i dobilo ime, počelo živjeti. Sagrađeno je, stoji u knjizi “Tri stoljeća Belja”, 1912. godine, prema tradicionalnom beljskom urbanističkom konceptu. Hijerarhija stanova u šećeranskom naselju izraženija je nego u ostalim beljskim pustarama. Ovdje su tri jednokratna objekta s više prostornim činovničkim stanovima, locirana u užem arealu tvorničke vratarnice. Upravna zgrada sa stanom upravitelja Šećerane u samom je tvorničkom krugu. Stanovi za majstore su dvosobni, a za radnike jednosobni, i to u posebnim zgradama. U naselju je postojalo pet zgrada za sezonce, dvije iz vremena gradnje naselja, a tri nakon Drugog svjetskog rata. U posebnoj zgradi, u prizemlju, nalazila se kuhinja i činovnička kantina, a na katu škola, stan za učitelja te dvije gostinske sobe. Uz ovaj su objekt bili dućan i ledara. Ambulanta je otvorena 1930. godine...
Staro šećeransko naselje do danas je gotovo potpuno sačuvano, doduše u ne tako sjajnom izdanju, dok je nov(ije)o naselje sagrađeno na drugoj lokaciji, u blizini starog. Istovremeno s gradnjom naselja, gradila se i druga baranjska elektrana, napona 500 V, pa je Šećerancima svijetlilo prije više od 100 godina, doduše samo u vrijeme kampanje. Ali, bolje išta nego ništa. Šećerana se s Beljem na neki način spojila posljednjeg dana 1921. godine, kada je tadašnji kralj Aleksandar “proglasio i objavio svima i svakome da je Zakonodavni odbor Narodne skupštine Kraljevine SHS na redovnoj sjednici riješio da se Uredba o uređenju državnog dobra Belje... izmijeni, i da se proglasi kao Zakon o organizaciji i uređenju državnog dobra Belje u Baranji”. U 1. članku tog zakona stoji kako veliko državno dobro Belje u Baranji i šećernu tvornicu u Branjinom Vrhu, kao nerazdvojni dio tog dobra, a koji su prema članku 208. Saint-Germainskog ugovora o miru postali državna svojina, obrađuje i eksploatira država u svojoj režiji.
Inače, prva ideja o gradnji šećerane na području Baranje rođena je još 1906. godine, a realizirana je pet godina poslije - 1911. Tada su, naime, proizvedene prve baranjske količine šećera. Šećerana je sagrađena sredstvima osnivača - princa Frigyesa, čije je vlastelinstvo imalo sjedište u Kneževu. Podigao je, doduše, princ i kredit, uz vrlo povoljnu kamatnu stopu od, danas nezamislivih, 1,5 %.
OD ŠEĆERA DO ŠKROBA
Više-manje, ovo je kratka povijest tog nekada uzornog radničkog naselja, čije je stanovništvo prvi put popisano 1948. godine, kada je tamo živjelo 334 ljudi. Četrdesetak godina poslije broj stanovnika se udvostručio, a prema zadnjem popisu iz 2011. godine tamo ih živi 540.
Šećeranci kažu kako je naselje najveći procvat doživjelo sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Radilo je tamo na stotine duša, a u vrijeme kampanje brojka se znala čak i utrostručiti. Beljski šećer bio je poznat diljem bivše Jugoslavije, a onaj u kocki “meračili” su i Bosanci na Baščaršiji. No, od Šećerane nema više ništa. Ugasilo ju. Umjesto nje krenulo se u proizvodnju bijelog zlata - škroba. Međutim, od 200-tinjak ljudi koliko je u Škrobari jedno vrijeme zarađivalo za kruh, nema više ni portira.
A sve je lijepo počelo. Škrobarci su kupovali školske knjige belomanastirskim klincima, u Šećeranu je stigla i nizozemska ministrica te cijeli državni vrh. Tvornica “bijelog zlata” čak je i dva puta otvarana, jednom je to učinila Nizozemka, a drugi put tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora, Vladimir Šeks i ministar poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, Petar Čobanković.
Danas, pak, osim što nema šećerane i škrobare, nema više ni beljskog restorana, kuglane, NK Jadran, diska... Zgrada restorana, doduše, zajedno s kinom (koje dugo, dugo ne radi), još uvijek stoji. Do kada će - ne zna se. Belomanastirsko Gradsko vijeće dalo je gradonačelniku dopuštenje za potpisivanje kupoprodajnog ugovora za kupnju restorana s Beljem. Iznos od 375.000 kuna Grad bi Belju trebao isplaćivati tri godine. Novca za kupnju će biti, ali što dalje? Inače, beljski restoran starijim je Baranjcima ostao u lijepim uspomenama. Sjedenje u stoljetnoj hladovini, zabave, druženja, samo su dio tih uspomena. Trenutačno je u katastrofalnom stanju. Potpuno je devastiran, a u njegovu obnovu potrebno je uložiti mnogo novca.
A NK Jadran? Nekad bio - sad se spominje. Osnovan je davne 1932. godine, i igrao je značajnu ulogu u baranjskom nogometu. Stadion koji je još uvijek, bar djelomično, u životu, sagrađen je 1951. godine, no danas je samo uspomena na nekadašnje dane ponosa i slave šećeranskog nogometa. Trčkaraju, doduše, zelenim sagom opet klinci, i oni malo stariji, igrači NK Šampion iz susjedne Šumarine, ali zbog opće neimaštine nisu više tako poletni kao njihovi prethodnici iz Jadrana.
ULAGANJE U JEZERO
U Šećerani se više ne igra ni košarka, osim one na betonskom igralištu kod restorana, koje je nekada bilo premalo da primi sve one koji su na njega dolazili. Stariji će se sigurno sjetiti i Radničkog kulturno-umjetničkog društva “Branko Radičević”. Upozoravali su mnogi na pravi kazališni fenomen ovog društva koje je, još 1954. godine, osvojilo prvo mjesto na amaterskoj kazališnoj smotri. Isti je uspjeh postignut 1969. godine.
Danas se u Šećerani ljudi “zabavljaju” preživljavanjem. Onim na mjesec ili godinu dana. Negoduju starosjedioci i zbog “dođoša” iz raznih krajeva. Izgubio se, nastavljaju, i zbog toga onaj nekadašnji štih. Svjesni su globalizacije, modernizacije, internetizacije i svih poroka današnjice, ali i činjenice da njihova Šećerana više nikada neće biti ista.
Doduše, još se tješe Šećeranskim jezerom, u koje je, zahvaljujući EU fondovima i gradu, uloženo dosta novca, sve u cilju njegova pretvaranja u moderno izletište, kojem iz dana u dan sve više sliči. Održan je uz jezero prošle godine i poznati Land-art festival Slama, čiji je vrhunac bilo spaljivanje, gle apsurda, crva sumnje. Crv je spaljen, ali je sumnja u bolji život među Šećerancima, nažalost, ostala.
Piše: Ivica GETTO
PROVALA U ŠKOLU
Ukrali i pametnu ploču
Ponosni su Šećeranci na svoju osnovnu školu, koju polaze i stanovnici susjednih sela. Nekim je slučajem opstala tamo gdje je i nastala, a ostala je i kao matična škola. No, gle čuda, i ona je postala meta provalnika. Nedavno je, naime, iz škole ukradena pametna ploča s pripadajućom opremom, koja je omogućavala nastavu na daleko i, kao takva, bila prva i jedina u Baranji. “Što će provalnik s njom napraviti?” pita se školski ravnatelj Drago Mavrin, naglašavajući kako su najviše štete pretrpjeli učenici. Ploča je, inače, bila i dio projekta, koji je zbog nečije gluposti - prekinut.
PROPAST ŠKROBARE
Radnici na ulici, tvrtka na bubnju
Ako se za nešto može reći da je poslijeratni baranjski Obrovac, onda je to sigurno Škrobara. Cijeli se projekt raspao kao kula od karata, radnici su ostali na ulici, a imovina tvrtke našla se na bubnju. Neposredno nakon otvaranja stečajnog postupka priznate tražbine vjerovnika iznosile su vrtoglavih 112.172.235 kuna, poslije uvećane za novih 26 milijuna kuna. Istovremeno, radnici koji su do kraja ostali u tvrtci, potraživali su približno 12 milijuna kuna na ime neisplaćenih plaća i ostalih obveza. A cijelo vrijeme trajanja stečajnog postupka, pa i danas, novac u vjetar baca grad Beli Manastir. “Godišnje izdvajamo gotovo pola milijuna kuna za isplatu beljskih dionica kojima je Grad preuzeo vlasnički udjel u nekadašnjoj beljskoj šećerani koja je trebala biti prenamijenjena u škrobaru”, već se godinama žali gradonačelnik Belog Manastira, Ivan Doboš, dok se dobro obaviješteni pitaju zašto mjenice, koje su služile kao garancija, nisu na vrijeme aktivirane.
KRAĐA PROŠLOSTI
Legendarni Ćiro - meta sekundaraca
Propada i legendarni vlakić Ćiro, jedini sačuvani dio nekadašnjeg voznog parka beljske željeznice, koja je povezivala sve poljoprivredne uprave s tvornicama za preradu poljoprivrednih sirovina. Parna lokomotiva “Đuro Đaković” proizvedena je 1952. godine, a zajedno s tri putnička vagona, koji zajedno čine kompoziciju, proglašena je kulturnim dobrom. Drugo zaštićeno kulturno dobro, smješteno nekoliko desetaka metara od Ćire, parna je lokomotiva 152-067, proizvedena oko 1900. godine u Budimpešti, u Mađarskoj kraljevskoj tvornici željezničkih lokomotiva. Ona je poprilično čitava za razliku od Ćire, koji je na meti sekundaraca. Nepoznati su počinitelji skinuli dimnjak Ćirina parnog kotla te odnijeli odbojnik. Zaradili su, kako se tvrdi na društvenim mrežama, za pokoju šteku cigareta, a uništili dio baranjske povijesti. Samo zato što taj svjedok povijesti do danas ni na kakav način nije zaštićen.
U šećeransko jezero, zahvaljujući EU fondovima i gradu, uloženo je dosta novca kako bi postalo moderno izletište, kojem sve više i sliči...