Osijek
DR. MED. ALEKSANDER NAGY (1944. - 2015.)

Ratni kirurg i simbol osječke Traume, uvijek pristupačan s pacijentima
Objavljeno 16. siječnja, 2015.

Iznenada je prestao život skromnog ali velikog čovjeka, prijatelja, domoljuba. Danas se prisjećamo života i djela osobe koju smo često zvali Nagi, Coco ili samo dr. Nagy. On je kao javni djelatnik i nadasve izvrstan liječnik - kirurg koji je svojim intelektom, znanjem i ljudskim kvalitetama, prožetima ljubavlju prema svakom čovjeku, svom narodu i domovini, plijenio pozornost mnogih ljudi i upravo su mnogi u njegovim djelima i riječima nalazili motive za svoja postupanja. Često je znao isticati kako je ovaj život prolazan, kako baš zbog toga trebamo živjeti neopterećeno, bezbrižno i na jednostavan način uživati u životu.

Dr. Nagy rođen je 12. kolovoza 1944. u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Medicinski fakultet upisao je 1964. godine u Novom Sadu, a diplomirao je 25. lipnja 1971. Od 1973. godine zaposlen je u tada Općoj bolnici Osijek, a specijalistički ispit položio je u Zagrebu 1979. godine te stekao zvanje liječnika specijalista kirurga. Cjelokupni svoj radni vijek proveo je radeći na Kirurškom odjelu osječke bolnice. Od 1. rujna 2001. obnašao je dužnost pročelnika Traumatološkog odjela Klinike za kirurgiju, sve do umirovljenja, 2010. godine. Bio je dugogodišnji aktivni član Hrvatskog traumatološkog društva, u kojem je neko vrijeme obavljao i funkciju dopredsjednika.

Na samom početku Domovinskog rata aktivno se uključio u obranu suvereniteta domovine, kako u našoj bolnici, koja je tada imala status “ratne bolnice”, tako i na drugim područjima zahvaćenim ratnim zbivanjima. Imao je duboko razvijen osjećaj za potrebe ljudi oko sebe, potrebe svoga naroda te je uvijek promicao sve ono što ide u prilog obrane naše državnosti, suvereniteta i boljitka naše domovine. Prisjećam se trenutaka kada smo se u staroj zgradi Kirurgije iskreno veselili priznanju suvereniteta Republike Hrvatske, a danas se s tugom moramo suočiti s činjenicom da nas je dr. Nagy napustio samo dan prije nego što smo obilježili 23. godišnjicu priznanja Republike Hrvatske kao samostalne države.

Sjećam se toga dana, svi smo, naravno, bili odjeveni u radne uniforme, no on je na sebi imao, kako je znao reći, ratnu odoru i bio je izuzetno ponosan što je nosi.

S dr. Nagyom imao sam čast surađivati velik broj godina. Bio je osebujna osoba, visokih moralnih kvaliteta, odgojio je brojne generacije liječnika, traumatologa posebno. Imao je brojne poznanike i prijateljice, gotovo da i sam nikada nisam bio u situaciji, kada bih spomenuo gdje radim, da me velik broj osoba nije upitao za njega, jer je na sve koji su ga upoznali ostavio dubok dojam, njegovo ime bilo je simbol našeg odjela. Ono što nas je naučio kao kirurg, ali i čovjek, jer tako nas je odgajao, jest - da budemo prvo dobri ljudi. Da čujemo i vidimo svoje pacijente, koji su ga iskreno cijenili: prema njima je uvijek bio jednostavan i pristupačan. Želio je da budemo svjesni kako ćemo nekada i pogriješiti, ali nas je naučio da ustanemo svaki put kada posrnemo. Često se sjetim njegove rečenice: “Nemoj talasati, idemo dalje.” Naučio nas je da ne postoje pogreške - sve su to samo životne lekcije. Svako iskustvo, i dobro i loše, nudi novu životnu pouku. Emocije nam vraćaju sjećanja, a sjećanja nas obvezuju da sve ono što je bilo vrijedno, dobro, časno, istinoljubivo kod dr. Nagya kažemo glasno, zbog nas živih, ali i njemu u čast. S dr. Nagyem izgubili smo ne samo kolegu nego posebno - prijatelja. Izgubili smo dragu osobu kojoj je svaka rečenica bila vic, svaka njegova rečenica širila je optimizam, što je svima nama, posebno dok smo bili mladi kirurzi, bilo tako potrebno. Izgubili smo čovjeka koji je znao da će i sutra doći novi dan i da je vrijedno biti strpljiv, uporan i dosljedan. Izgubili smo čovjeka koji je uvijek bio skroman, pošten, vođen osjećajem odgovornosti, a iza suzdržane vanjštine krio je veliku osjećajnost. Njegovo djelovanje bilo je uvijek usmjereno jednoj želji: da svu svoju snagu iskoristi za dobrobit svoje radne sredine. Onaj koga je smatrao svojim prijateljem, uvijek se mogao pouzdati u njega. Neka mu je laka hrvatska zemlja, koju je toliko volio. Počivaj u miru Božjem! prof. prim. dr. sc. Ivan Lovrić

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

U DUBROVAČKOJ 58 KAO U HORORU

Ispred dva opožarena stana množe se štakori, susjedi žive u strahu

2

ZAVRŠILA LEGALIZACIJA OBJEKATA

Samo od pristojbenih markica Grad uprihodio čistih milijun kuna

3

STANOVNICI ULICE I. KRŠNJAVOG U PANIČNOM STRAHU OD OSA

Pestrid obavio dezinsekciju osa u mladim stablima

oglas