Tjedan dana nakon predsjedničkih izbora koji su opet donijeli političku promjenu, naš sugovornik, politolog prof. dr. sc. Anđelko Milardović, ravnatelj Instituta za europske i globalizacijske studije, analizira ono što se dogodilo te predviđa kako bi se stvari mogle dalje razvijati.

Kako komentirate istup Sandre Petrović Jakovina (SDP) koja je pokušala dovesti u pitanje izborni rezultat i pobjedu Kolinde Grabar Kitarović?

- Premda se SDP ogradio, premda se i predsjednik Josipović ogradio, to je doista neviđeno. I to nakon što je Josipović poslije završetka izbora čestitao pobjednici. Naprosto začuđuje njezin solistički čin “očajnice” i osebujna interpretacija demokracije, koja izaziva zgražanje. Ako je predsjednik Republike priznao pobjedu konkurentici, onda je to gotovo. Pa zar bi se on blamirao? Stvarno ne znam što je njoj bilo niti tko stoji iza nje, je li to neka radikalna struja SDP-a ili netko izvan stranke tko je nezadovoljan i sada bi napravio metež. Jer takva interpretacija znači da bi se izbori mogli održavati unedogled. Čak i da netko pobijedi s jednim glasom, bitan je konačni rezultat. To je polupučistička metoda, naprosto neviđena u praksi. A što ako iza Petrović Jakovina stoji Zoran Milanović? Ako stoji, a postoji i takva mogućnost jer nije priznao pobjedu Grabar Kitarović, tko tu onda vodi sektašku politiku, s revolucionarnim primislima?

Zašto Zoran Milanović nije, a Josipović jest čestitao Kolindi Grabar Kitarović na izbornoj pobjedi?

- To je totalni izraz najprije nepristojnosti, a onda i nedemokratičnosti, gdje smo došli u situaciju da “komšijski” premijer čestita pobjednici hrvatskih predsjedničkih izbora, a hrvatski premijer, znači prvi u izvršnoj vlasti, na jedan vrlo napristojan i grub način, ignorantski to nije napravio. Suprotno njemu stoji Josipovićev, i to kažem bez ikakve ironije, antologijski govor osobe koja je izgubila izbore. U tom smislu sam mu i poslao poruku mailom, da je to stvarno “antologijski govor”. Jedna visoka razina kulture i uljuđenosti. I da tako svi rade kada gube životne utakmice, bilo bi nam u svakom slučaju bolje. Uglavnom, Milanovića može biti sram. Josipoviću svaka čast, a Milanoviću svaka pokuda, jer se to tako ne smije raditi, posebice ne premijer jedne članice EU-a. To je sumrak te njegove politike.

Može li vlada jednostrano ignorirati novu predsjednicu u svom radu, kako se nagađa?

- S Milanovićem je sve moguće. Dakle, može. Ali, razmjerno Vladinoj ignoranciji ići će njezine inicijative. Neću reći da će to biti inicijative po modelu pritiska, ali će ići. To će biti podražaj i reakcija, pa ćemo vidjeti tko će na kraju iz toga izvući deblji kraj. No, potpuno je iracionalno Milanovićevo ponašanje jednog totalnog ignoranta. Kada nam je već takvo stanje u društvu, ne znam zašto se u tom kohabitacijskom odnosu ne može uspostaviti jedna normalna relacija. Jer oni moraju zapamtiti da su na istome poslu. Da je riječ o izvršnoj vlasti koja je po Ustavu podijeljena i da bi logično trebali surađivati, pogotovo kada je društvo u jednoj “titanik” situaciji.

Znate li nekog premijera ili predsjednika koji vodi državu nakon što su četiri puta njegova stranka ili kandidati zaredom izgubili izbore (dvaput EU izbori, lokalni i regionalni izbori te predsjednički izbori), što je ovih dana često upotrebljavana teza?

- Nisam nigdje takvo nešto registrirao. Možda jedino u nekim “banana” državama. To je točno. Pa sve bitke je izgubio. I unatoč svemu tomu je arogantan, ignorantski nastrojen i spreman voditi ovu zemlju do provalije.

Tonino Picula rekao je da ne bi bježao od odgovornosti preuzimanja stranke kada bi članovi SDP-a to tražili. Koliko smo blizu tome?

- Nadam se jako blizu. Ili Picula, ili Josipović.

Kako je moguće da daleko najbolje ocijenjeni političar prema svim anketama u posljednjih nekoliko godina izgubi izbore od nekoga tko mu prema tim mjerilima donedavno nije bio ni blizu?

- Vrlo jednostavno. Ako se čovjek koji pet godina živi tragom anketa u virtualnoj stvarnosti kao rejting-efendija susretne s realnom osobom, a to su Kolinda Grabar Kitarović ili Vilibor Sinčić, onda se pokazuje velika diskrepancija između virtualne stvarnosti i realnog svijeta. Jer samo su pumpali 40, pa 60 posto... i čovjek je jednostavno živio u skladu s tim u uvjerenju da će biti tako, a kada se dogodilo suprotno, vidi se da je to bio samo san. Jer da su te nesretne ankete bile u pravu, ne bi ni bilo drugoga kruga, Josipović bi pobijedio i “mirna Bosna”.

Kakva je politička budućnost Ive Josipovića, može li se i on umiješati u bitku za sam vrh SDP-a?

- Može, ali to je stvar njegove odluke. Jer je ipak taj predsjednički kandidat i akter borbe za drugi mandat dobio više od milijun glasova. U ovoj maloj državi dobiti milijun glasova, to je veliki kapital. A sada je stvar na njemu kojim će putem krenuti. Hoće li to kapitalizirati unutar SDP-a, sa svojim političkim prijateljima, ili će možda pokušati ići preko referenduma ostvariti to što je najavio. Ili možda nešto treće.

Kako to da Hrvati u tolikom broju opet glasuju za stranku koja je prije samo tri godine, javno, u medijima, a i na sudu, prozivana zbog financijskih malverzacija i mnogo toga drugog, što nema previše veze ni sa zakonima, ni sa zakonitošću?

- To je po svemu razumljivo s obzirom na mršavi rezultat ove koalicijske vlade. Da je taj rezultat bio značajniji, razmjerno tome bi manji broj glasača bio orijentiran prema HDZ-u. Kad imate bipolarni politički i stranački sustav, ako jedna strana ništa ne valja, onda se okrećeš ovoj drugoj misleći da će nešto napraviti i zaboravljaš sve živo što je bilo prije. Tako jedan dio birača funkcionira. Politika je posve iracionalna, iako bi trebala biti racionalna.

Koliko je realno preseljenje Ureda predsjednika s Pantovčaka, koje je Kolinda Grabar Kitarović najavila?

- Mislim da je to realno. Sjećam se, ona je tamo i počela 1993./94. godine. Tamo je bilo prvo Ministarstvo vanjskih poslova. Ne vidim razloga da za jednu malu državu tamo bude 150 zaposlenika. Dovoljno je imati tehničko osoblje koje to održava i prateće osoblje koje treba, možda jedno desetak savjetnika i što će joj više. A ona može imati mrežu volontera, vanjskih savjetnika-konzultanata, koji ne moraju tamo sjediti. To se može tako riješiti.

Je li Hrvatska danas doista bipolarizirana i podijeljena u dva bloka, kako neki tvrde? Ako jest, otkuda tako duboke podjele u generacijama koje 2. svjetski rat ne pamte, a zajedno su oslobađale Hrvatsku u Domovinskom ratu?

- Naravno da je bipolarizirana, i to po različitim osima. Po ideološkoj i svjetonazorskoj, u odnosu na 2. svjetski rat zato što ta tema nije zatvorena i na ovaj način to nikada neće ni biti. Zato što su povijest i povjesničari akteri te bipolarizacije jer umjesto da konstruiraju jednu objektivnu sliku koja će biti prihvatljiva svima, a da nije u funkciji bipolarizacije, oni baš rade na polarizaciji. I sveučilišna zajednica je isto tu “pokvarena”, kao što su to i političari koji instrumentaliziraju taj 2. svjetski rat i događaje u Domovinskom ratu na svoj način, da polariziraju društvo. Druga je bipolarizacija izmđu sjevera i juga, da se održava nekakva unutarnja napetost. Ta bipolarizacija na neki način je institucionalizirana ovim dvostranačkim sustavom. Takav jedan polarizirani sustav u fizikalnom se smislu temelji na centripetalnim silama. A ako nešto funkcionira kao centripetalna sila, kako se onda može tu bilo što normalno raditi?

Rješenje se tu ne nazire. Je li tako?

- Rješenje je, kao što bi to rekao jedan politički filozof i teoretičar Thomas Paine, iz 18. i 19. stoljeća, rješenje je u načelima zdravog razuma. Rješenje je u republikanskom modelu, odnosno u osjećaju svih političkih aktera da moraju uvažiti načela Ustava, općega dobra - javne stvari, interese građana i jednakost pred zakonom, znači nekakav minimalni programski koncept oko kojega će bez obzira na razlike, svjetonazorske, političke i ideološke, sjesti i razgovarati. Znači, plediram za jedan tip republikanske političke kulture svih aktera. Jer je ta kultura u funkciji općega dobra.

Može li izbor Grabar Kitarović u dogledno vrijeme maknuti šatore branitelja-prosvjednika ispred Ministarstva branitelja?

- Neće to tako brzo ići sve dok je ova vlast u igri, sve dok ona ne riješi ono što “ti dečki” traže. A to se, koliko sam iščitao, dijelom odnosi na njihova prava, dijelom na revizije događaja iz 90-ih, a dio na smjene. Jesu li tenkovi iz Beograda išli prema Vukovaru, a Beograđani ih zasipali cvijećem? Nije li tako bilo? Zašto onda revidiraju povijest i irirtiraju te ljude koji su se borili za ovu državu. Iritiraju sve nas.