Reakcija Francuske i Zapada na nedavni divljački teroristički napad, u kojem je ubijeno gotovo cijelo uredništvo pariškog satiričkog lista Charlie Hebdo, bila je predvidljiva, a krilatica Je suis Charlie (Ja sam Charlie) postala je simbol slobode govora i nedužnih žrtava.

Francuzi su masovno izišli na ulice, i to ne samo u Parizu prošle nedjelje, gdje se, uz vodeće svjetske državnike, pa i ponekog sporednog, poput našeg Zorana Milanovića, okupilo možda i dva milijuna ljudi. Više stotina tisuća Francuza prosvjedovalo je, protiv terorizma i ugrožavanja slobode tiska, u svim većim francuskim gradovima, a skupovi potpore dogodili su se diljem globusa, čak i tamo gdje su najmanje očekivani, primjerice u Teheranu, Beirutu, Gaza Cityju, Ramallahu, Tunisu, Ankari, Istanbulu, Izmiru i Ho Chi Minh Cityju.

Ulična okupljanja u Francuskoj romantičarski su nazvana republikanskim hodnjama (marches républicaines). Patetičnim pozivanjem na republikanizam (républicanisme), koje, inače, nije strano francuskom političkom diskursu, kao da se htjelo oživiti duh Francuske revolucije, proistekao iz kuhinje Jean-Jacquesa Rousseaua, Maximiliena de Robespierrea i Georgesa Dantona, laicizam (sekularizam) te republikanske vrijednosti (valeurs républicaines) kao što su sloboda, jednakost i bratstvo (Liberté, Egalité, Fraternité). Što god te parole danas značile. U kolektivnoj ekstazi na francuskim je ulicama nedostajala još samo giljotina.

Republikanizam je u središtu francuskog političkog identiteta. On ima dugu tradiciju, koja se temelji na činjenici da je svaki građanin, neovisno o svom kulturnom, vjerskom ili etničkom identitetu, odgovoran za javna pitanja. Upravo je pozivanjem na republikanizam francuska politika poslala jasnu poruku narastajućem islamskom radikalizmu, ponavljajući još jednom, kao i u slučaju zabrane nošenja burke i hidžaba, kako je svakom partikularizmu, uključujući i onome religioznom, u Francuskoj mjesto u privatnoj sferi. Drugim riječima, Francuska ne želi s brojnim useljenicima, poput onih iz muslimanskih zemalja, a njih je trenutno čak šest milijuna, dijeliti nikakve vrijednosti, osim onih koje im želi silom nametnuti. O društvenom ugovoru nema pregovora, a muslimani i ostale pridošlice mogu mu pristupiti samo prema formuli “take it or leave it” (“uzmi ili ostavi”). Tako, naime, razmišljaju u Parizu (Berlinu, Londonu...), ali ne i u njegovim imigrantskim predgrađima.

Istodobno s javnom histerijom poistovjećivanja s pariškim satiričkim tjednikom u javnosti su se pojavili i glasovi protivljenja, a skovana je nova krilatica - Je ne suis pas Charlie (Ja nisam Charlie). Na tu temu nije se javio samo notorni francuski ultradesničar Jean-Marie Le Pen, koji je rekao kako neće sudjelovati u obrani Charlieja Hebdoa jer je riječ o “anarhističko-trockističkom duhu”, nego i nizozemski filozof Thomas Wells. On u svome tekstu “Je ne suis pas Charlie: Why 'Assholes' can't be Heroes”, objavljenom na svom blogu The Philosopher's Beard, kritizira stigmatiziranje muslimana i govor mržnje.

Iako je sloboda tiska neupitna vrijednost zapadnjačke, liberalne demokracije i ona je ugrožena terorističkim pokoljem u redakciji satiričkog lista Charlie Hebdo, zbog čega su u pravu svi oni koji prosvjeduju zbog tog barbarskog čina, imaju li branitelji te iste liberalne demokracije išta reći o razbojničkoj i degutantnoj kampanji protiv islama i muslimana (i ne samo njih) te govoru mržnje iza koje stoji taj pariški nakladnički projekt? Odgovarajući na optužbe da Charlie Hebdo svojim karikaturama namjerno provocira muslimane, glavni urednik tog lista Gérard Biard, zvani Charb (ubijen u terorističkom napadu 7. siječnja), prije tri godine je rekao: “... prije svega, mi smo ateisti, što znači da se borimo protiv svih religija - podvlačim svih”. Kada čovjek pogleda sve te naslovnice pariškog satiričkog tjednika, koje kipe sirovom republikanskom mržnjom prema muslimanima i drugima, ne može se odati dojmu da je ovdje uistinu riječ o iracionaloj borbi protiv religije. Posrijedi je svojevrsni ateistički džihad. Jednostavno je nevjerojatno da netko u 21. stoljeću ima toliki motiv nijekanja religioznog i vrijeđanja tuđih osjećaja. To se nikako ne može tumačiti kao zakašnjeli recidiv iz epohe prosvjetiteljstva. Njihovo divljaštvo i sektaštvo, samo se to nitko ne usudi reći zbog fetiša slobode riječi, nije ništa manje pogubno nego islamizam. Žalosno je, ali prostačke karikature iz Charlieja Hebdoa puno se ne razlikuju od komunističkog agitpropa, ali i antisemitskih karikatura iz vremena nacizma i fašizma. Zanimljivo je spomenuti da se u oba propagandna žanra nekažnjeno okušao Hrvat Fadil Hadžić.

Francuska povijest, nažalost, obiluje nasiljem motiviranim suviškom, ali i manjkom vjerskih osjećaja. Iza Bartolomejske noći (franc. Massacre de la Saint-Barthélemy ili pokolj na Sv. Bartola), u kojoj su skraćeni za glavu mnogi nedužni hugenoti, stajali su katolički fanatici, a ništa bolje nisu prošli ni albigenzi, valdenzi i katari.

Užasi iz Francuske revolucije, tijekom zloglasne vladavine terora (la Terreur), koje su počinili jakobinci, mnogo su bolje dokumentirani. Tu se vraćamo na Robespierreov i Dantonov teren. Zločine u ime Boga zamijenili su oni počinjeni u ime ateizma, a, figurativno rečeno, giljotina je radila u tri smjene. Razmjeri dekristijanizacije u vrijeme Francuske revolucije u nekim aspektima premašivali su one koju su počinili boljševici. Upravo je to tradicija na koju se poziva neodgovorna karikaturistička banda iz Charlieja Hebdoa, a njoj sekundira i François Hollande kada prosvjede protiv islamističkog terorizma naziva republikanskima. Bez obzira na objektivni strah od islamizma u Europi, liberalna demokracija trebala bi pripadnicima muslimanske manjine ponuditi puno više od govora mržnje i prijezira.