Ove veljače obilježit će se točno 60 godina od bombardiranja njemačkog grada Dresdena, kada je u zračnom napadu predvođenim Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom više od 3000 aviona taj grad gotovo sravnilo sa zemljom.

Tada je, 13. i 15. veljače 1945., u danas glavnom gradu savezne pokrajine Saske poginulo je oko 30.000 ljudi. Razlog za taj masakr bila je činjenica da je Dresden po veličini bio sedmi grad u Njemačkoj, u kojem se nalazilo više od stotinu tvornica, s više od 50.000 radnika, koji su proizvodili oružje i ostale vojne potrepštine za njemačku vojsku.

No broj poginulih civila razlog je zbog kojeg do današnjeg dana ne jenjavaju kontroverze i pitanja o opravdanosti tog čina, koji velik dio javnosti danas drži ratnim zločinom, za koji još uvijek nije nitko odgovarao. Mnogima je trn u oku i činjenica što je Arthur Harris, zapovjednik napada na Dresden, čovjek koji je snažno zagovarao svjesne napade na civile “radi slamanja njemačkog morala” i kojeg su i sami britanski zrakoplovci među sobom zvali “mesar Harris”, umjesto suda za ratne zločine dobio titulu Sir i brojna odličja - od viteza Velikog križa, časnika Britanskog Carstva, Križa zračnih snaga, ruskog ordena Suvarova 1. reda, američku Medalju za posebne pothvate do francuskog Ratnog križa s palmama i brojna druga. Kada danas upitate stanovnike Dresdena, glavnog grada njemačke savezne pokrajine Saske, što misle o ta dva dana užasa, oni uglavnom komentiraju ovako: “Dresden je oduvijek bio najjači kulturni centar Njemačke i u njemu se stvarala naša povijest, u njemu se trebala kreirati naša poslijeratna budućnost. I baš zato su ga saveznici odabrali za gotovo ritualno rušenje na samom kraju rata. Ali mi smo našli snagu da sve ponovno izgradimo.”

Zanimljivo je da su upravo u Dresdenu prije nekoliko godina pronađeni i najstariji arheološki nalazi na tlu Njemačke, čija se starost procjenjuje na 8000 godina. Ime Dresdene u povijesti se prvi put bilježi 1206. godine, a riječ je vjerojatno o slavenskom nazivu nastalom od riječi drež any, što znači stanovnici šume. Upravo u ovom dijelu Njemačke živi velik broj Lužičkih Srba, pa je i premijer Saske trenutačno Stanislaw Tillich, predstavnik te manjine. Iako Lužički Srbi ne smatraju da imaju ikakve veze s našim susjedima u Srbiji (dovoljno je reći da su Lužički Srbi rimokatolici, nap.a.), recimo kako u Srbiji upravo Nijemce optužuju za kolonizaciju teritorija “njihove neuništive braće sa sjevera” (sic). Ima li istine u tome da su Nijemci u povijesti počinili nepravdu prema slavenskim domorcima, pa su na sebe prizvali lošu karmu, ne znamo, ali činjenica je da sudbina neće biti milostiva prema, kako grad mnogi nazivaju, njemačkoj Firenci na Labi.

Naime, nakon Drugog svjetskog rata razrušeni Dresden postat će dio komunističkeDemokratske Republike Njemačke. Komunističke vlasti nakon rata donijet će odluku da uopće neće obnoviti simbol Dresdena, poznatu protestantsku crkve Frauenkirche, nego ruševinu ostaviti kao spomen na ratna razaranja. Godine 1959. velik dio materijala čak je iskorišten za učvršćivanje obale uz rijeku Labu. Tek nakonnjemačkog ujedinjenja veličanstvena građevina počela se obnavljati, a obnova je potrajala punih jedanaest godina i stajala oko 180 milijuna eura. Završila je tek 2005., a u njoj su financijski sudjelovale i vlade Velike Britanije i SAD-a. Simbolično pomirenje nekadašnjih ratnih neprijatelja okrunio je britanski dar - križ na kupoli veličanstvenog hrama koji je izradio Alan Smith, sin RAF-ova pilota koji je u veljači 1945. sudjelovao u bombardiranju Dresdena.

Iako dio dobronamjernika tvrdi kako se danas tragovi bombardiranja više ne mogu vidjeti, to je daleko od istine, jer i povijesno posve neupućeni turist mora primijetiti kako u Dresdenu nešto ne valja. Naime, već u samom centru, uz povijesne znamenitosti, nerijetko iskrsavaju arhitektonski incidenti u obliku socijalrealističkih zdanja naslonjenih na barokne bisere.

Tako je svoj prvobitni izgled zauvijek izgubio i trg Altmarkt, također posve uništen u bombardiranju. Nakon rata trg je poprimio znatno drukčiji izgled, proširen je iizgrađen u stilu socrealizma. Na njemu su se održavale komunističke parade i obljetnice kojima se slavila ratna pobjeda Crvene armije, a prošireni trg mogao jeprimiti više od sto tisuća ljudi. Jedina crkvena građevina u središtu grada koja je posve preživjela bombardiranje je evangelistička crkva Sv. Križa (Kreuzkirche.)

Danas je najveća atrakcija Dresdena sigurno Zwinger - barokna zgrada građena od 1710. do 1728., prema planu arhitekta Poeppelmanna, u suradnji sa skulptorom Permoserom. Oni su projektirali Orangerie i Semper galeriju. Veliko dvorište sa svih strana okružuju muzeji. Tu su Semper opera, nekoliko kazališnih i festivalskih kuća te više od 40 muzeja! Na samom ulazu u taj kompleks s lijeve se strane ulazi u Muzej oružja. Sadržava najveću kolekciju, od oko 10.000 primeraka, oružja i kostima. Kompleks muzeja i galerija danas možete posjetiti besplatno. U tom potpunom vrhuncu barokne umetnosti najpoznatija galerija je Galerija starih majstora s više od 750 djela iz daleke prošlosti. Riječ je o gradu u kojem su, među ostalima, djelovali poznati umjetnici, kao Richard Wagner, Goethe, Ernst Ludwig Kirchner, Otto Dix, Oskar Kokoschka, Richard Strauss. Stoga je Dresden danas prijestolnica njemačke kulture, veliki muzej, ali i eklektičan svjedok povijesti prošlog stoljeća u kojem na svakom uglu iskrsavaju tragovi ne tako davnih dramatičnih zbivanja.

Sve u svemu, Dresden je grad koji, dok se divite starim majstorima, tjera neku jezu pod kožu svjedočeći o represiji života pod Istočnim blokom ili grobnici ljudi koja je ostala na ovim istima ulicama prije samo 60 godina.

Nefreteta Z.EBERHARD