Premda se njima ponosimo i sebe volimo vidjeti na rodoslovnom stablu koji je netko marljiv u našoj široj obitelji napravio, hrvatska prezimena, najčešće, i nisu pretjerano stara.

Ruralni život u našim krajevima, smještenima na rubovima zapadne i otomanske civilizacije, kmetska vezanost uz zemlju i slaba pokretljivost pučanstva, nepostojanje čvršće državne organizacije te rijetka pismenost, nisu iziskivali potrebu da ljudi, osim vlastitog imena i, možda, nadimka, nose još i nekakvo prezime.

Oni koji su u starini kod nas i nosili prezimena, to su bili plemići. Stari hrvatski rodovi - Kačići, Kukari, Čudomerići, Snačići, Mogorovići, Lapčani i Tugomirići, nose imena koja obilježavaju rodovsku pripadnost, a ne obiteljsku. Kako primjećuje akademik Petar Šimunović u svojoj sjajnoj knjizi Hrvatska u prezimenima (Zagreb, 2008.), rasapom rodova na porodice, ona nestaju, a porodice nose drukčija imena. Ipak, tvorbeno načelo ostaje isto.

Zanimljive su transformacije identiteta srednjovjekovnog plemstva. Primjerice, knezovi Krčki, Modruški, Vinodolski i Senjski u 15. stoljeću preuzimaju rimsko patricijsko prezime Frankapan (Frangipani). Iz izvorne rimske obitelji, koja, prema svemu sudeći, nema krvne veze s hrvatskim Frankopanima, potječe i sv. Oton Frankapanski (Oddone Frangipane), benediktinac koji je živio u 12. stoljeću, Posljednji hrvatski nositelji tog prezima, Ana Katarina i Fran II., kako bilježi Hrvatska enciklopedija, u 17. stoljeću sebe su potpisivali Frankopan pa su kao takvi ostali upamćeni u hrvatskoj kolektivnoj svijesti. Dodatnu zbrku danas čine tzv. lažni Frankopani. Posrijedi je maslo hrvatskog ekonomskog emigranta u Londonu, stanovitog Vjekoslava Doimija de Lupisa, rođenog u Splitu 1939. godine. Taj navodni potomak nižeg mletačkog plemstva, koristeći se blagodatima britanske demokracije, svoje je ime promijenio u Luis Doimi de Frankopan Subic Zrinski. Zbog toga je i izbačen iz Hrvatskog plemićkog zbora, ali to ga nije spriječilo da svoju kćer uda za, ni manje ni više, nego za lorda Nicholasa Windsora, sina Vojvode od Kenta. Bez obzira na svoje lažno hrvatsko prezime, Paola Doimi de Lupis de Frankopan, kao članica britanske kraljevske kuće, danas ponosno nosi ime Lady Nicholas Windsor i svojim katoličkim identitetom potkopava anglikanski ekskluzivizam britanskog dvora. Zanimljivi su i Zrinski, koji vuku podrijetlo od hrvatskog velikaškog roda Bribirskih, poznatijih pod imenom Šubići, ali i stari hrvatski plemićki rod Kačića, znan još iz vremena Pacta conventa, koji se od 12. stoljeća spominje i u Ugarskoj. Od ugarskih Kacsicsa potekle su brojne ugarske plemićke obitelji, poput Szécsényija, Geréba od Vingárta i Farkasa od Szeszárme. Tako će jedan od ugarskih (i pomađarenih) Kačića, Kacsics nembeli Mihály (Mihael iz roda Kačića), biti banom Slavonije. Dakako, ne ove današnje, nastale nakon kršćanske rekonkviste i protjerivanja Turaka iz južne Ugarske, nego one koja je u 13. stoljeću obuhvaćala teritorij Zagrebačke biskupije.

Prva prezimena pojavljuju se u Veneciji, u 9. stoljeću. Kako bilježi akademik Šimunović, val širenja prezimena zahvatio je ubrzo Provansu te se prelio preko Rajne i La Manchea, prodirući na istok i sjever. No, trebala su stoljeća da se moda nošenja prezimena raširi europskim zapadom. Taj proces zahvatio je u nas prvo Hrvatsko primorje i Dalmaciju, krajem 12. i u 13. stoljeću. Povijesni dokumenti svjedoče o dubrovačkim plemenitaškim lozama čiji pripadnici u 14. stoljeću nose prezimena Mence, Badaca, Bincola, Sorgo, Dersa, Goce, Crosso, Ranina, Petrana i Gondola. Kako će se romanska Ragusa s vremenom poslaveniti, zahvaljući živim kontaktima sa svojim zaleđem (odnosno razmjeni žena, kako bi rekao Claude Lévi-Strauss), tako će i raguzejska prezimena podubrovčiti, a potom i kroatizirati. Srpsku epizodu u dubrovačkom traženju nacionalnog identiteta ovdje iz pristojnosti nećemo spominjati jer ona nije ostavila veće tragove na prezimensku tvorbu. Ipak, ostat će neobjašnjivo da je dubrovački gospar i barokni književnik Đivo Franov Gundulić ili Gianfrancesco Gondola, neobjašnjivom logikom oktroirane kroatizacije postao Ivan Gundulić.

Zanimljiv je popis stanovništva srednjovjekovnog Eszéga (Osijeka), tada u južnoj Ugarskoj, iz 1469. godine. Među obveznicima plaćanja vlastelinske daće spominje se 218 građana koji su navedeni svojim imenima, prezimenima, nadimcima i zvanjem. Iako nema nikakve dvojbe da je riječ o uglavnom mađarskom stanovništvu, zanimljivo je spominjanje sedmorice Horwatha (Georgius, Gregorius, dvojica Johannesa, Petrus, Rados i Stephanus) i dvojice Totha (Gallus i Mark). Naime, Horvati su nedvojbeno doseljenici iz srednjovjekovne Hrvatske, one koja se u to vrijeme prostirala od Jadrana do Gozda (ne Gvozda!), nedaleko od današnje Bosanske Dubice, a spomenuta dva Totha u Eszégu prije će biti podrijetlom Slavonci s područja Zagrebačke biskupije nego Slovaci iz Gornje Ugarske. Naime, jedno od starijih mađarskih naziva za Slavoniju upravo je Tóthorszag. Neka ne zbunjuju njihova neprepoznatljiva imena, bila je to epoha latinskog jezika.

Protureformacija je dala novi zamah u nastanku hrvatskih prezimena. Prema odluci Tridentskog koncila (1545.-1563.), crkvene župe dobile su zadaću vođenja matica rođenih, vjenčanih i umrlih. Župne se matice u krajevima pod mletačkom vlašću javljaju od druge polovine 16. stoljeća, a od 17. stoljeća i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a današnja Slavonija to je civilizacijsko dostignuće dočekala tek u 18. stoljeću. Zapravo, uporaba prezimena širila se iz eugeničkih razloga. Katolička crkva je željela spriječiti brakove osoba u krvnom srodstvu do trećeg koljena, u kakve su običavali ulaziti plemići radi čuvanja i uvećanja posjeda. Prvi koji je u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji na tome području uveo reda, bio je Josip II. koji je svojim carskim i kraljevskim patentom (ukazom) iz 1780. ozakonio dvočlanu imensku formulu kakvu poznajemo i danas.

Za razliku od dvočlanih, hrvatskih imena, u Latinskoj Americi imena i prezimena više nalikuju JMBG-u ili OIB-u. Primjerice, ime bivšeg argentinskog predsjednika Néstora Carlosa Kirchnera Ostoica (1950. – 2010.), sadržavalo je i prezime njegove majke Marije Juane Ostoić Dragnić, Čileanke koja je podrijetlom bila s Brača. Sjetimo se samo sarajevskog glumca Emira Hadžihafizbegovića. Da se malo našalimo, i njegovo ime i prezime jako podsjećaju na JBMG Naime, hadžija je netko tko je hodočastio u Meku, dužnost je to svakog dobrog muslimana, a hafiz muslimanski stručnjak koji zna cijeli Kur'an napamet. I ime Emir, na arapskome označava zapovjednika, princa, kneza, vladara ili vojskovođu. Tijekom zadnjeg bosanskog rata, Emir je nosio odoru Hrvatskog vijeća obrane, istina bez i jednog ispucanog metka, glumeći u umjetničkoj postrojbi. Poslije rata, Hadžihafizbegović preuzima dužnost ministra kulture Sarajevskog kantona. Ako i nije nikada Kur'an naučio napamet (prezime je ipak naslijedio od svojih predaka), Emir se poduhvatio vladanja u kulturi.