Na ukupno 139 godina zatvora nepravomoćno je osuđeno deset osoba koje su naređivale i sudjelovale u ratnom zločinu protiv civila i hrvatskih branitelja u Trpinji i Borovu naselju 1991. godine.

Bili su optuženi za mučenje i ubijanje 72 osobe. Presudom je obuhvaćeno ubojstvo 43 osobe - 13 civila i 30 branitelja.

Sudsko vijeće ujedno je donijelo i rješenje kojim je produljilo svima istražni zatvor do nove odluke suda, a najdulje do pravomoćnosti presude.

Stevo Pantić i Milisav Atanacković osuđeni su na po 20 godina zatvora, a Milenko Pantić, Đoko Stajić, Zoran Gajanin, Simo Stević i Jerko Mičić na po 14 godina. Na 12 godina zatvora osuđeni su Željko Vuković i Zoran Ranković, dok je Miroslav Kovačević osuđen na petogodišnju zatvorsku kaznu. Dok su ostali u tišini slušali obrazloženje presude, Zoran Ranković se držao za glavu i plakao.

U obrazloženju presude predsjednik sudskog vijeća, sudac Darko Krušlin između ostalog je naveo i da su Stevo Pantić i Borislav Držajić naredili da se civili zadrže u Trpinji, gdje su ih mjesec dana pripadnici milicije svakodnevno tukli, tjerali da pjevaju četničke pjesme “Od Topole pa do Ravne gore”, “Od Vukovara pa do Knina sve je Srbin do Srbina”. Zatočene muškarce prisilili su da ispred zgrade milicije u centru sela, klečeći na koljenima, pasu travu, udarali ih palicama po leđima.

Ženama su prijetili da će im odrezati dojke, vaditi im oči i silovati ih. Pri tome su jednu od žena dodirivali po intimnim dijelovima tijela, dok je neimenovani teritorijalac zvan Crni Pero silovao jednu od žena. Simo Stević je zajedno s pripadnicima TO Borislavom Držajićem i Vaskrsijem Vasićem zlostavljao Matu Mađarevića tako što je najprije Vasić naredio jednom pripadniku milicije da Mađareviću žicom veže ruke te ga prisilili da ih više sati drži iznad glave, pri čemu su mu šake otekle, pocrnile i deformirale se, a potom su ga sva trojica tukla policijskim palicama i nožem mu zadavali posjekline po obrazima i čelu.

Simo Stević tukao je i ostale zatočenike među kojima i jednog psihički bolesnog. Najviše je zlostavljao Anđu Budimir i Miku Čibarića ispitujući ih gdje su im sinovi. Jednom prilikom je tukao Čibarića, a Anđi Budimir je naredio da pije “ustašku” krv koja je Čibariću curila iz razbijenog nosa. Jednu od žena tukli su i silovali te tjerali da prizna da je “ustaški snajperist”.

Krajem listopada 1991. Stevo Pantić donio je odluku da se civili pobiju. Kamionom su odvezeni do Bobotskog kanala i strijeljani. Prije toga Milisav Atanacković im je uzeo zlatninu i novac, a Luka Kršić ih je potom radnim strojem zatrpao u pripremljenu jamu. Atanacković se vratio u zgradu milicije i nudio novac i zlato milicajcima i pri tome im govorio: “Da ste samo vidjeli kako su im letjele đigerice”, te kako je sada osvetio svog brata Đorđa Vukajlovića. Isti Atanacković hrvatskog je branitelja Zlatka Gojuna tukao drškom metle sve dok nije pukla, a on pao u nesvijest. Kod Bobotskog kanala u više je navrata ubijeno najmanje 11 ljudi. Hrvatske branitelje tjerali su da golim rukama skupljaju raspadnuta ljudska tijela s Trpinjske ceste i tijelima razminiravaju dvorište. Petra Balena tzv. Kninđe skinule su gologa i natjerale da legne na stol. Prinosili su mu tijelu motornu pilu prijeteći mu da će ga izrezati.

Iz vozila kojima su iz Borovo Commerca prevoženi hrvatski branitelji u Trpinji je izvučeno najmanje 60 ranjenika. Teritorijalci su se iživljavali na njima tukući ih batom za meso.