Čak 99 puta Vuk Ognjenović nastupio je u baletu “Orašar” P. I. Čajkovskog. Tri četvrtine (točnije, 76 izvedbi) bile su s Baletom HNK Zagreb (čiji je tada bio član). Plesao je od premijere 2004. pa sve do povratka u Osijek, pa i poslije - kao gost. Preostale 23 s (danas njegovim matičnim) osječkim HNK-om. Jubilarni, 100., na programu je večeras (u subotu, 20. prosinca, s početkom u 20 sati).

- Nisu to bile svaki put iste uloge. U Zagrebu sam u prvom činu plesao Fritza i to bez alternacije. Sve sam predstave odigrao sam. Igrao sam i turski i ruski i arapski ples u Zagrebu, a u Osijeku igram Orašara i Princa. U Osijeku sam plesao i Španjolski i Arapski na premijeri, kada su gosti bili Edina Pličanić i Tomislav Petranović. No zapravo sam u ovom baletu prošao mnogo više uloga - počeo sam, kao i većina klinaca, kao vojnik, pa preko Fritza do Orašara i Princa... - kaže Vuk. Zanimljivo je da je svih (gotovo) 100 izvedbi plesao na istoj sceni i u istim kostimima jer je HNK Zagreb Osijeku darovao kostime i scenografiju, ali i promijenio dosta partnerica. No sada će uz njega kao Vila šećera plesati Kaho Nakayasu. Ovaj balet prema mišljenju i publike i plesača svakako pripada među najljepše i najradije gledane, ali isto tako i tehnički zahtjevne. Iako i izvedbena razina ovisi o ulozi.

- U osječkoj je predstavi teško zato što plešem i Orašara i Princa, dok, primjerice, u Zagrebu za svaku od tih uloga postoje čak tri alternacije! Dakle, tamo šest osoba pleše dvije uloge, a ja sam plešem dvije! No ovdje je svima tako i nitko ne prigovara - ističe Vuk. Poznato je da operni solisti ne pjevaju predstave baš svaki dan i potreban im je odmor za glas. Plesači, kaže Vuk, taj si luksuz ne mogu priuštiti. Zbog više razloga.

- Za plesače je bolje ako što više plešu, no do određene granice, jer nema smisla doslovce se pokidati. Ipak, nije isto u dvorani i na sceni, gdje se uvijek daš nešto više nego na probi. Uz to, kada si na sceni publika je pred tobom, pa uvijek daš i neku emociju više - objašnjava Ognjenović, ističući da je razlika između klasičnog baleta i suvremenog (plesa) upravo u toj emociji, koje je kod bijelog baleta nešto malo manje jer se više ustrajava na umijeću, vještini.N.Vekić