Iza nas je teška godina, koju su uz kroničnu nezaposlenost i neimaštinu obilježile i velike poplave u županjskoj Posavini. O toj i brojnim drugim aktualnostima, kao naravno i o Božiću, razgovarali smo s nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim, mnos. dr. Đurom Hranićem.

Krajem ožujka ove godine u Đakovu je održan Nadbiskupijski dan obitelji, a u travnju je na Trsatu II. nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji. Biste li to prokomentirali?

- Spomenimo i Prvi susret hrvatskih katoličkih obitelji, na koji je došao i papa Benedikt XVI. u lipnju 2011. godine. Vijeće HBK-a za obitelj razradilo je trogodišnji plan pastorala braka i obitelji, unutar kojega je predviđeno da i svaka biskupija prije nacionalnog organizira i svoj biskupijski dan obitelji. Volio bih kada bi čitavo naše hrvatsko društvo pokazalo onoliko zanimanja i interesa za Drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji kao što ga je pokazalo za prvi, na kojemu je bio i Papa. Time bismo pokazali da nismo dvolični te da Papi i onome što on govori ne samo aplaudiramo, a poslije toga smo ravnodušni prema tome ili protivni, nego da smo kao pojedinci, politika, medijski djelatnici, građani i vjernici dosljedni i vjerodostojni.

Nedavno je u Crkvi započela Godina posvećenoga života. Koji su ciljevi te godine i kako će se u našoj nadbiskupiji ona obilježiti?

- Osobe posvećenoga života sa svojim redovničkim zavjetima djevičanstva, odnosno beženstva, siromaštva i poslušnosti doista predstavljaju otklon od vrijednosnih strujanja što nas zapljuskuju na svakom koraku. Svojim zavjetima redovnici i redovnice skreću pozornost na neke nove i drugačije vrijednosti u ljudskom životu od samodostatnosti vlastite ugode, visokog životnog standarda i hedonizma. Odričući se vlastitoga bračnog i obiteljskoga života, odričući se spolnoga i bračnog života, Bogu posvećene osobe ukazuju na vrijednost, važnost i svetost bračne i predbračne čistoće te braka i obitelji. Prihvaćajući dragovoljno siromaštvo, što je učinio i Isus kako bi bio bliži nama siromasima i obogatio nas svojim siromaštvom, redovnici i redovnice izabiru skromnost i jednostavnost života, bez ikakvog privatnog vlasništva, osobnu osjetljivost za potrebe zajednice te upućenost na pretpostavljene, kako bi bili osjetljiviji za potrebe drugih ljudi, osobito siromašnih, te kako bi udruženim snagama mogli, od plodova svoga rada, izići u susret onima koji žive na rubu društva. U tom smislu doista možemo govoriti da su osobe posvećenoga života ljekovito cjepivo za suvremenoga čovjeka, koje nas oslobađa od nas samih - za potrebe drugoga. Kao Nadbiskupija nastojat ćemo kroz godinu koja je pred nama dodatno osnažiti trajnu formaciju Bogu posvećenih osoba. Nastojat ćemo i kroz različite programe (susrete mladih, bračne i obiteljske susrete i druge) u središte pozornosti stavljati vrijednosti koje žive i svjedoče osobe posvećenoga života, promicati nova redovnička zvanja i pružati ozračje podrške osobama koje su već položile i žive svoje redovničke zavjete, kako bi se osjećale više vrednovane unutar Crkve i hrvatskog društva. Pozivam i sredstva društvenog priopćavanja, uopće širu javnost, da znamo vrednovati sve ono što jesu i što čine osobe posvećenog života, vrijednosti kojima zrače i koje svjedoče, te da ponekad njima i o njima kažemo i pokoju lijepu riječ. Ne treba pružati uljepšanu sliku o njihovu životu i radu, nego samo realno progovoriti o onome što je redovnički, Bogu posvećeni život. Redovnice su u kinematografiji, kazalištu, prečesto ismijavane i ponižavane kao čudakinje. Naša vlastita sloboda prestaje ondje gdje započinju prava drugih. Imajmo hrabrosti prestati u ime umjetničke slobode ismijavati i ponižavati Bogu posvećene osobe i njihov život. U našim javnim medijima otvorimo demokratski prostore i za njih te za njihovo svjedočanstvo života. Pokažimo interes za Bogu posvećeni život i stvarajmo vrijednosno te duhovno ozračje u kojemu nas drugi sa svojim posebnostima obogaćuju te proširuju naše vlastite horizonte.

Proljetos su županijsku Posavinu pogodile katastrofalne poplave. Crkva je među prvima priskočila u pomoć i nadalje pomaže. Jeste li zadovoljni načinom i humanošću koju su ljudi iskazali jedni prema drugima?

- Ponajprije su se angažirali župnici te su sa svojim vjernicima skupljali hranu, odjeću, higijenske potrepštine i drugu humanitarnu pomoć. Za one koji su bili po dvoranama otvorili su svoja vrata te ih smjestili u svoje domove. Na području Nadbiskupije otvoreno je dvadesetak sabirnih skladišta i centara za podjelu humanitarne pomoći. Po župama su bile organizirane i novčane kolekte. Osigurana je humanitarna pomoć da nitko ne bude gladan, da svi dobiju minimum potreban za život. Pritom se surađivalo s drugim ustanovama i institucijama. Tako je od 13. srpnja do 15. listopada 2014. Caritas osiguravao tri obroka dnevno za oko 150 osoba smještenih u Hostelu Borovo u Borovu naselju. Nakon što se povukla voda organiziran je, u suradnji s Katoličkim studentskim centrom Palma iz Zagreba, ljetni radni kamp za mlade. U skupinama od po 50 osoba, kroz četiri tjedna, a kasnije i u manjim povremenim skupinama, mladi su pomagali uglavnom u obijanju žbuke i pločica radi isušivanja zidova. Dugo smo čekali da vidimo što će učiniti država, kako bismo obiteljima pomogli u onome što one same traže kao potrebno. Tako smo preko Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, na temelju prijave lokalnim župnicima, podijeli 996 zamrzivača i 613 štednjaka na kruto gorivo. Osim toga, 1623 obitelji dobile su svinjsku polutku (oko 50 kg težine), paket zimnice (kisela paprika, krastavci, cikla) te po 15 kg crvenog, 3 kg bijelog luka i 30 kg krumpira. Za oko 650 osoba smještenih u kontejnerska naselja Caritas od početka svakodnevno osigurava kruh koji se tim osobama dijeli u pučkoj kuhinji. Kao pomoć u obnovi obiteljskih kuća te nabavi mobilijara, kućnih strojeva i alatki pri kraju je podjela oko 1600 vaučera, u iznosu od po 4.500,00 kuna. Vrijednost tih projekata je oko 14 milijuna kuna. Oko 5 milijuna osigurala je naša Đakovačko-osječka nadbiskupija, oko 7 milijuna kuna Hrvatski Caritas donacijom biskupija u sastavu Hrvatske biskupske konferencije, a ostatak je kolektom prikupljen od vjernika po župnim zajednicama i pojedinačnim darovima drugih donatora. Za sljedeću godinu je u planu pomoć u obnovi stočnoga fonda te u proljetnoj sjetvi. Proljetne poplave u Slavoniji probudile su u ljudima na području čitave Hrvatske ono najljudskije, najplemenitije; nikada se nije osjetilo takvo jedinstvo i solidarnost unutar hrvatskoga naroda od vremena Domovinskoga rata. To nam je pokazalo koliko još ljudskosti ima u nama i ne mogu da se ne pitam zašto mora doći tako velika nevolja da bismo pokazali solidarnosti i osjećaje jedni za druge. Volio bih da shvatimo kako solidarnost treba u svako vrijeme ostati na djelu, i da i politička vlast i sve druge strukture i razine društva trebaju iskazivati osjetljivost za one najpogođenije u hrvatskom društvu. Suosjećanje koje se pokazalo u toj izvanrednoj situaciji poplava treba postati redovito u životu hrvatskog društva i hrvatskog čovjeka. Imamo mi, Hrvati, taj osjećaj solidarnosti i suosjećanja, skrbi jedni za druge, samo ga ne smijemo potiskivati već vrednovati, cijeniti, podržavati i buditi ponos, radost i zahvalnost za sve pozitivo što naši ljudi pokazuju.

Imate li dojam da je istinski duh Božića potisnut zbog konzumerizma? Otvaramo li srca onima koji nemaju?

- Svake godine, pa i ove, nagađa se koliko će građani potrošiti za blagdane, hoće li se na takav način pokrenuti gospodarstvo i sl. Tako se u prvi plan stavlja potrošnja. Takav je pristup dijametralno suprotan Božićnom otajstvu rođenja Božjega Sina u štali, jer zbog siromaštva Isusovih roditelja “za njih ne bijaše mjesta u svratištu.” Siromaštvo koje kuca na naša vrata pogađa brojne hrvatske obitelji. One si jednostavno ne mogu dopustiti trčanje za darovima i veći trošak, jer su svjesne da novaca za darove nema. Tako i na neželjen način vide da se može i bez potrošnje, te da je siromašno Betlehemsko dijete jedini pravi i istinski dar. Pitam se moramo li proživljavati ovako teške trenutke da bismo učili što je pravi, istinski duh Božića. Nisam sretan što se u ovakvim okolnostima, na prisilan način približavamo Božićnom otajstvu, no i te objektivne okolnosti pripomažu da shvatimo što je istinski Božić i oslobodimo ga nepotrebne ambalaže i balasta konzumerizma. Moram pohvaliti vjernike naše Nadbiskupije. Oni koji žive skromno su čak najosjetljiviji za potrebe drugih. Treća nedjelja došašća u Katoličkoj je Crkvi Nedjelja Caritasa. I tijekom čitave godine imamo posebne sabirne akcije: za misije, solidarnost s Crkvom u BiH, pomoć Crkvi u Svetoj zemlji, doprinos za potrebe Svete Stolice... Tolike su košare postavljene na izlazima iz naših trgovina u koje građani odlažu kupljene artikle i tako prikupljaju namirnice za pučke kuhinje i siromašne u svojoj sredini... Često se na izlazu iz crkava prodaju čestitke, rukotvorine, kolači, kako bi se prikupila novčana sredstva i pomoglo onima koji su u teškoj situaciji. Sve to pokazuje da naš hrvatski čovjek ima široko srce te je poput udovice iz evanđelja spreman odvojiti i svoj posljednji novčić te ga podijeliti s drugima. Želim zato zahvaliti svima za solidarnost koju pokazuju prema onima koji su u još većoj potrebi.

Puno radite, kakvi su planovi za dalje?

- Dragi Bog će prosuditi koliko i kako radim. No, Druga biskupijska sinoda je magna carta pastoralnog djelovanja naše nadbiskupije te će ona sa svojim pastoralnim prioritetima i zahtjevima ostati kako nit vodilja i program naše nadbiskupije, tako i moga biskupskog služenja. Uočavam veliku važnost i potrebu autoevangelizacije nas evangelizatora. Ja kao biskup i svi mi svećenici te župni suradnici moramo poraditi na vlastitoj vjerodostojnosti te osnažiti molitveno i radno ozračje među nama, zdravu klimu zajedništva, odgovornosti, služenja, poniznosti i ljubavi prema vjernicima. Želim naglasiti da biskup ne može ništa sam. Sve što biskup čini, čini preko svojih prvih suradnika - svećenika, redovnika i redovnica, potom vjeroučitelja i drugih suradnika iz redova vjernika laika. Bogu zahvaljujem što naša nadbiskupija ima uistinu marljivih, nesebičnih i svetih svećenika, redovnika i redovnica, vjeroučitelja te brojnih vjernika laika, koji iskreno ljube Boga i bližnjega, imaju osjećaj za potrebe Crkve, čovjeka, za današnje društvo te nastoje biti poput pšeničnoga zrna koje velikodušno daruje samo sebe - za dobrobit ljudi oko sebe, Crkve i kraljevstva Božjega.

Razgovarala: Maja MUŠKIĆ