U Hrvatskoj je izlaznost na predsjedničke izbore u proteklih 20-ak godina u opadanju, no još uvijek na razini onoga na lokalnim ili parlamentarnim izborima.

Primjerice, na posljednjim je parlamentarnim izborima 2013. godine postotak važećih listića u odnosu na broj upisanih birača bio 45,10 %. Na posljednje predsjedničke izbore 2009./10. godine, kada je pobijedio Ivo Josipović, u prvom je krugu pak izišlo 44 %, a u drugome 50,13 % od ukupnog broja birača. To je, inače, najslabiji izlazak birača na pet dosad održanih izbora za predsjednika Republike. Daleko najveća izlaznost zabilježena je na prvim predsjedničkim izborima koji su održani 1992. godine, kojima je pristupilo čak 74,90 % građana, a pobijedio je, očekivano, prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman. U drugoj polovini 90-ih, u još jednoj Tuđmanovoj pobjedi, s prvim većim razočaranjem građana hrvatskom politikom izlaznost je naglo splasnula pa je na izborima za predsjednika RH glasalo tek 54,62 % birača. Promjena se dogodila već na sljedećim, izvanrednim (zbog Tuđmanove smrti) izborima, kada je na valu priželjkivanih promjena izborima pristupilo osjetno više birača - 62,98 % u prvom krugu i 60,88 % u drugome krugu, uz zaokret u opredjeljivanju birača i veliku pobjedu Stjepana Mesića. Već pet godina kasnije, na izborima 2005., Mesić je opet pobijedio, a izlaznost pala na uobičajenu hrvatsku izbornu razinu - 50,57 % u prvome krugu izbora te 51,04 % u drugome. Taj je trend, već spomenuto, nastavljen i 2009./2010., s najmanjom izlaznošću na predsjedničke izbore dosad. Hoće li se taj trend nastaviti sukladno gubljenju povjerenja hrvatskih birača u političare općenito ili će na valu građanskog nezadovoljstva ipak nešto skočiti, saznat ćemo za 10-ak dana.

Prema riječima Tihomira Cipeka, politologa s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, izbori su jedini istinski trenutak kada ljudi mogu realizirati svoje demokratsko pravo. Svi drugi mehanizmi, kaže Cipek, ipak su drugorazredni. “Dakle, najvažniji mehanizam demokracije, prenošenje narodnog suvereniteta na političare, na narodne zastupnike, su sami izbori. Faktički možete zamisliti, ako gledamo preko tih teorija narodnog suvereniteta, da svaki od nas koji izađe na izbore, ubacujući listić, kada taj listić pada na dno biračke kutije, u tom trenutku čovjek prenosi svoj izvorni suverenitet na zastupnika ili zastupnicu koje je odabrao”, podsjeća Cipek.

Kada je riječ o izlaznosti, on očekuje nastavak trenda blagog pada izlaznosti na te izbore. Postoji, kaže, opcija da HDZ uspije mobilizirati one koji su nezadovoljni situacijom, no smatra da će te koji su duboko nezadovoljni sadašnjom vlašću zapravo mobilizirati Milan Kujundžić s jedne, desne strane, a s druge, lijeve, Vilibor Sinčić. “Čini mi se da bi tu Kujundžić mogao biti uspješniji i prognoziram da će dobiti najmanje 10 posto glasova. A onda je pitanje hoće li kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović uspjeti mobilizirati te ljude da iziđu na izbore u drugome krugu. Kada bi ona uspjela mobilizirati te birače, ili bar većinu njih, onda bi rezultat u drugome krugu mogao biti vrlo tijesan”, rekao nam je Cipek.

Manja izlaznost birača, prema Cipekovom mišljenju, pogodovala bi aktualnoj vlasti i onima koji imaju svoju stalnu biračku jezgru. Oni koji to nemaju, njihov rezultat više varira i ostaje upitno tko bi tu mogao najviše profitirati. Cipek kaže da bi, s obzirom na to da se predsjednik Josipović sada drugi put kandidira za tu funkciju, onda manja izlaznost mogla njemu ići naruku. “Jer veća izlaznost znači više nezadovoljnih birača, da oni koji nisu zadovoljni situacijom izlaze na izbore, a to su onda u pravilu glasovi opozicije”, pojašnjava Cipek.

Kada je riječ o onome što bi rezultat hrvatskih predsjedničkih izbora mogao dugoročno značiti za nekakav odnos snaga ili parlamentarne izbore sljedeće godine, Cipek smatra da se kampanja za predsjedničke izbore u Hrvatskoj precjenjuje. I to zbog toga što svi predsjednički kandidati u javnosti nastupaju kao nekakvi budući predsjednici vlada, kao da smo u predsjedničkom sustavu, poput Francuske, gdje pobjednik uzima sve, i da može od ekonomske do ekološke situacije nametnuti svoju volju i riješiti probleme.

- Primjerice, predsjednik Josipović govori o ustavnim promjenama, a jasno je da ih može pokrenuti samo uz supotpis predsjednika vlade i uz većinu Sabora. Pa je pitanje koliko je to realno obećanje. S druge strane, kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović naglašava ekonomske probleme, a predsjednik nema velikih ovlasti vezano uz ekonomiju. Tu se pojavljuje taj paradoks - imamo neposredan izbor predsjednika Republike, a njegove su ovlasti relativno skromne. On sve svoje ovlasti u određenim područjima mora podijeliti s vladom i to ga onda na neki način limitira. Ono što mi se tu čini najvažnijim jest da ako kandidatkinja opozicije pobijedi, onda mislim da se SDP baš ničemu ne može nadati na parlamentarnim izborima, oni će za njih definitivno biti izgubljeni. A ako pobijedi Josipović, SDP ima pravo biti “umjereni pesimist”, zaključuje Cipek.(I.BOŠNJAK)