Teško je i gotovo nemoguće proći ovim životom bez gorčine, bez klonulosti duha, bez resantimana. Mislim, konkretno, na gorčinu spram ljudi i svega ljudskoga. Svatko je osjetio na vlastitoj koži svu bijedu i jad, bolje rečeno, metalnu hladnoću svega ljudskoga: nepovjerenje, licemjerje i laž, odnosi, brak, seks samo iz interesa, ponižavanje na radnom mjestu, prijezir bogatih spram siromašnih, pristup poslu isključivo zbog novca, iskorištavanje Boga i religije za vlastitu probitačnost i moć, korumpiranost političara, vlastita bijeda siromaštva i besparice, nezasitnost egoizma najbližnjih, posesivnost, ubojita ljubomora, izokrenuta muškost i izokrenuta ženskost.

Mogli bismo do u nedogled navoditi najrazličitije oblike metalne hladnoće ljudskosti. Ovdje želim reći da upravo zbog toga zapadamo u gorčinu spram ljudskoga i ljudi. Postajemo neka vrsta mizantropa, mrzitelja ljudi, kojima je sve ljudsko postalo gorko. Zatvaramo se u sebe, ne vjerujemo više nikomu, postajemo sumnjičavi spram svega ljudskoga i svih ljudskih pothvata, nismo više sposobni ništa iskreno poduzimati i mijenjati, a od ljubavi smo se davno odviknuli. Postali smo gorki ironičari i gorki cinici, opušteni susret s drugima više ne postoji, a iskrena radost davno se ugasila. Tu gorčinu spram ljudskoga i ljudi potom bacamo na sve oko sebe, pa i na one, napose mlade, koji još vjeruju u ideale, u mogućnost novoga početka. Vjerujte mi, previše je gorčine u ovom svijetu, užasno puno gorčine. I sad bismo trebali tako gorki slaviti Božić?

Čini se da sve ovo božićno blještavilo, koje mi toliko smeta da nekad pomislim da bi bilo jako korisno od vremena do vremena ukinuti “Božić”, zapravo ima ulogu samo prekriti tu istu gorčinu, ona je poput fine laži, da ne propadnemo zbog istine. Ipak, kršćani se ne mogu pomiriti s tom životnom gorčinom. Snagu da ne postanu to daje im Božje čovjekoljublje u Isusu Kristu. Dok čitam Novi zavjet, uvijek se iznova zadivim kako je Isus Krist, koji je možda jedini imao razloga biti gorak spram ljudi, on kao Bog i čovjek, bio slobodan od svake životne gorčine. Kakva čudesna ljubav, kakva neizmjerna neopterećenost ljudskim u praštanju, u prijekoru, u susretima, kakva elegancija ljudskoga u svakom obliku. Čudesno! Ma nije ni bitno vjeruje li netko u Boga, dovoljno je samo proučiti Kristov život. Siguran sam da će svatko ostati zadivljen tom negorčinom, tom životnošću, recimo to, čovjekoljubljem Isusa Krista.

Za kršćane tajna toga čovjekoljublja jest Božje čovjekoljublje, Bog koji je postao čovjekom, Bog koji jest čovjek u Isusu Kristu. Isus Krist nam pokazuje u čemu se sastoji lijek našim životnim gorčinama, našoj mizantropiji: u nadilaženju odveć ljudskoga u Bogu. Lijek nije ostajati u ljudskom. O, ne! Tako zasigurno i dalje ostajemo gorki mizantropi. Lijek nije ni u nekakvom nadčovjeku, nekakvom transhumanizmu, koji opet ostaje unutar ljudskoga i k tomu poništava ljudsko. Ne! Lijek je u Isusu Kristu, u vjeri u njega, u kojemu se dogodilo čudesno jedinstvo božanskoga koje je sišlo u ljudsko i ljudskoga koje je uzišlo izvan sebe u božansko.

Tko vjeruje u Isusa Krista, može biti potpun čovjek, uživati u svemu ljudskom, a opet istodobno biti izvan sebe, izvan ljudskoga u Bogu; biti čovjek, a opet ne biti puki čovjek. O tomu sve ovisi: želiš li ostati čovjekoljubac, uživati u ljudskom unatoč gorčinama ovoga života, tada se trebaš nadići u Isusu Kristu, moraš dopustiti da te Bog izvuče iz odveć ljudskoga u područje božanskoga. To je za mene Božić, Božić kao tiho, nečujno, neprimjetno, nenametljivo sjedinjavanje, srašćivanje božanskoga i ljudskoga u Isusu Kristu, tiho, nečujno, neprimjetno, nenametljivo sjedinjavanje božanskoga i ljudskoga u meni i u tebi.

Ne znam kako je s tobom, dragi čitatelju, ali ja čim kleknem pred jaslice, gorčina nestaje, nastaje mir, ispunja me Božje čovjekoljublje, koje me ponovno čini slobodnim spram ljudi, i da, moram reći, čini me zaista čovjekoljupcem.

Što se, međutim, krije iza današnje pretjerane i agresivne erotizacije cjelokupne zbilje, iza tih danas sve većih rastava i rastućega promiskuiteta? Možda će se mnogi začuditi, ali u pozadini uviđam golemu frigidnost modernoga čovjeka. Tu golemu frigidnost tumačim kao posljedicu gubitka vjere u Boga. Naime, danas vlada sljedeća logika: smisao života jest sam život. Bog, moralni zakon, vrjednote, sve te stvarnosti shvaćaju se protivnima životu. Sugerira nam se da se trebamo prepuštati životu, da nastojimo što više uživati u životu kao takvim te odbacivati sve ono što je “suprotno” životu, a to su Bog, moralni zakon, vrjednote, krjeposti. No, upravo takva logika poništava život, uživanje u životu, stvara golemu hladnoću, odnosno frigidnost. Možda nikad u povijesti nije bilo toliko frigidnih osoba koliko ih ima danas, premda svi vrlo hrabro govore o seksu, o ljubavi, ponose se svojim iskustvima i sl. Zašto? Jer ljudski je život ograničen, a time i užitak. Ne traje dugo i brzo postaje dosadan. Tko forsira život zbog života, užitak zbog užitka, brzo postaje hladan i frigidan. Stoga mi se čini da je upravo tako shvaćena frigidnost jedan od glavnih razloga zašto današnji čovjek olako prekida veze, brakove, ulazi u nove veze, prekida te iste i tako u nedogled prelazi iz jedne frigidnosti u drugu.

A da bi ljudski život dobio strasti, užitka, topline, potrebno je nešto više od pukoga života, a to je upravo Bog, moralni zakon, vrjednote. Strast se zapaljuje, život se zapaljuje upravo nad tim stvarnostima, koje se samo na prvi pogled čine protivnima životu, a koje zapravo omogućuju život i životnost. Vjerujte, samo ono što pruža otpor mojemu egoističkom užitku, što ga nadilazi, što mu daje mjeru i kriterij, što me poziva, primjerice, na krjepost vjernosti drugoj osobi u braku, sve to stvara trajniju strast i trajniji užitak, i k tomu životnu toplinu.

Zapravo, najstrastvenije su one osobe koje se ravnaju onim što je veće od života, veće od puke strasti. U suprotnomu se događa da je danas sve više ispraznih ljuštura od ljudi, koji su već frigidni u mladenačkoj dobi, koji su već sve isprobali od života, koje je upravo prepuštanje životu, životnim užitcima iscrpilo, doslovno isisalo od svakoga života! Pritom ne mislim samo na seksualnu frigidnost, čiji je simptom preerotizirano društvo, nego na frigidnost na svim razinama gdje se niječe Boga, moralnost, krjeposti.

Stoga je za mene Božić dolazak Života, Božjega života, jer u njemu Božji beskonačni život dotiče ovaj ljudski život, beskonačno topli život zagrijava ovaj ljudski, ograničeno topli, i da, recimo to, frigidni život. Božić je napuštanje logike frigidnosti i prihvaćanje Božje logike u Isusu Kristu.

Piše: Ivica RAGUŽ