Mirovinski sustav ne smije biti kasica prasica ni jedne vlade, odnosno zlatna vreća u koju će se posezati za pokrivanje (javnih) trenutnih izdataka.

Možda je to najzvučnija konstatacija iz publikacije “Prošlost, sadašnjost i budućnost mirovinskoga sustava u RH”, koju su pripremili te ovog tjedna javnosti predstavili analitičari Raiffeisenbank Austria.

Naime, “zlatno doba” socijalne države u cijeloj Europi posljednjih je desetljeća uvelike promijenjeno. Starenje populacije u demografskom smislu uzrok je promjena koje dugoročno ugrožavaju mirovinske sustave, a problem održivosti potenciran je i gospodarskom i fiskalnom krizom. Od tih kretanja, naravno, ni Hrvatska nije ostala izolirana. U RBA otegotne činjenice našem javnom mirovinskom sustavu lociraju u tri ključna čimbenika: demografskim i gospodarskim kretanjima (ponajprije na tržištu rada) te kretanjima u području zakonske regulative.

Od osamostaljenja hrvatske države malo je koja reforma kao ona mirovinskog sustava ocijenjena dobro postavljenom, solidno implementiranom, pa i s očekivanim pozitivnim rezultatima na dugi rok. Mirovinska reforma iz 2002. godine zamišljena je kao (re)distribucija odgovornosti za isplate budućih mirovina uz istovremeno osvještavanje individualnoga pristupa, odnosno kao tri stupa mirovinskog osiguranja, prva dva su obavezna, a treći dobrovoljni, što bi trebalo osigurati višu razinu mirovina, koje bi smanjile rizike starosti.

Dvanaest godina poslije suočeni smo s negativnim demografskim kretanjima i ubrzanim starenjem stanovništva. Danas imamo izjednačen broj umirovljenika i onih koji su zaposleni. Dvije hrvatske specifičnosti u odnosu prema Europi su i kraći radni vijek, odnosno prijevremena umirovljenja. S godinama je dakle stvoren problem razmjerno mladih umirovljenika, koji će dugo biti korisnici mirovina. Na održivost mirovinskog sustava potom su se obrušila i negativna gospodarska kretanja... Sve to dovelo je do toga da se tek nešto više od polovine ukupnih izdataka za isplatu mirovina pokriva prihodima prikupljenima na osnovi mirovinskih doprinosa. Zbog toga su sredstva akumulirana na privatnim računima osiguranika u II. mirovinskom stupu (a riječ je o privatnom vlasništvu) postala meta sve češćih državnih nastojanja za posezanjem.

Hrvatska je to, primjerice, učinila prebacivanjem kapitaliziranih sredstava iz II. mirovinskog stupa u državni proračun za dio osiguranika s beneficiranim radnim stažem. Neke zemlje su se odlučile smanjiti izdvajanja za II. stup (Poljska), a Mađarska je ukinula drugi stup pa se mirovinska štednja koristi za sadašnje umirovljenike.

S druge strane, baltičke su se države nakon iskorištene izdašne pomoći svojih mirovinskih fondova opredijelile za nastavak mirovinske reforme. Što nas, dakle, očekuje?

U RBA preporučuju nastavak mirovinske reforme, odnosno pozivaju na povećanje izdvajanja u II. mirovinski stup. Smatraju kako je podjela tereta osiguranja adekvatnih mirovina između državnog proračuna i osiguranika opcija koja dugoročno ima najviše izgleda za uspjeh. Stoga jačanje individualne štednje u II. i III. mirovinskom stupu treba biti izbor koji, zaključuju priređivači studije, nadilazi kratak okvir tek jednoga političkog mandata.