SLAVONSKI BROD - Orašara, čarobnu baletnu priču i jedno od najljepših djela klasične baletne literature Petra Iljiča Čajkovskog, slavonskobrodski ljubitelji bijelog baleta prvi su put vidjeli u svom gradu zahvaljujući osječkom baletnom ansamblu HNK-a.

“Ovo je poseban dan za Brođane, u božićno vrijeme, bijeli balet, rekonstrukcija predstave Baleta zagrebačkog HNK-a iz 1970. godine u koreografiji i režiji Waczlawa Orlykowskog koju je prenio Dinko Bogdanić uz aistenciju Vuka Ognjenovića. Drago nam je što možemo vidjeti ovako svjetski značajnu predstavu”, na presici prije početka baletne čarolije koju je donijelo čak 150 ljudi kazao je Hrvoje Špicer, ravnatelj Kazališno-koncertne dvorane ispunjene do zadnjega mjesta.

“Osim plesa, glazba Čajkovskog uvodi čar u bajkovitu predstavu“, rekao je voditelj ansambla Vuk Ognjenović, predstavljajući i nacionalne prvake Edinu Pličanić (Vila Šećera) i Princa (Tomislava Petranovića) koji su im se pridružili iz Zagreba. “Nas Orašar prati od djetinjstva i tijekom školovanja, kada smo počinjali kao mišići, djeca pod borovima, vojska.., a onda završili kao Princ i Vila. To je čarolija koja nam se dogodila”, podsjeća Pličanić na priču o odrastanju u kojoj je najvažnije “da svatko nađe dijete u sebi.”

I nema gledatelja kojemu priča o djevojčici Klari (Ana Blažanin) i čarobnjaku, igračkama koje tijekom noći ožive, o maštanju, pobjedi dobra nad zlim nije navukla osmijeh na lice. Upravo dječji svijet mašte praćen vrsnom glazbom i pokretom privlači publiku cijelog svijeta na predstavu od čije je praizvedbe prošlo više od 120 godina. A do dobre predstave se dolazi, osim bitne pretpostavke-talenta, samo uz puno truda i vježbe, smatra nacionalni prvak Petranović, plesač u brojnim verzijama Orašara. “Ljudi vole balet jer vide da netko na sceni radi nešto što ne mogu svi. U jednu ruku to izgleda kao elitistička umjetnost, no to naprosto zahtijeva jako puno posla, a nevjerojatno je što se sve s tijelom može napraviti s puno truda”, kaže Petranović. Baletna umjetnost, kako dodaje Ognjenović, zahtijeva puno odricanja “i ako je ne ljubiš do krajnjih granica i izdržljivosti, to nije dovoljno. No, koliko god je teško, u to se zaljubiš.“

A da baletnu umjetnost krasi univerzalni jezik i da ne poznaje granice potvrđuju i plesačice Laura del Carmen Velasco Farrera iz Meksika (Snježna kraljica) te Kaho Nakayasu iz Japana, koje su se uklopile u ansambl kao da su s ovih prostora. Svi zajedno iznjedrili su bajkovitu božićnu priču, plesnu čaroliju koja je Brođanima izmamila osmijeh na licu, sjetu u duši i želju da se bajka ponovi, pa su izvođače i nagradili velikim zasluženim pljeskom. M.Radošević