M udra čovjeka i duhovna čovjeka nije uvijek lako razumjeti. Tako Pavao u svoj jednostavnosti poručuje svojim vjernicima u gradu Solunu: "Uvijek se radujte!" To piše Pavao čiji je život bio prepun napora, patnji progonstva. Evo što sam za sebe u jednoj drugoj poslanici kaže: “U naporima - preobilno; u tamnicama - preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu… često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji!” Može li takav čovjek govoriti o veselju i radovanju? Može. Upravo on može jer nam pokazuje bitnu oznaku istinske radosti: ona dolazi iznutra. Ni jedan protivnik, ni jedan zlonamjernik, ni jedna životna nedaća – pa ni tragedija – nisu mogli Pavla učiniti nesretnim. On je znao za što živi. Služio je Isusu Kristu, živio je u skladu sa svojim idealima, sa svojom vjerom – i bio do kraja ispunjen mirom i radošću.

“Radujte se uvijek”, kaže Pavao. Kada pogledamo sebe i svijet oko sebe, pomislimo: Doista, ima li itko od ljudi koji me okružuju tu moć da mene učini nesretnim, da moj život učini besmislenim? Životne okolnosti i ljudi oko mene mogu mi pomagati ili odmagati, ali dati ili uzeti smisao mome životu, tko to može? Prisjetimo se, kada smo u životu bili sretni? Vjerojatno kao djeca, kada su nas malene stvari činile razdraganima. A što je s nama odraslima? Zamislimo sreću dvoje mladih ljudi kada shvate da im je ljubav obostrana i da ih vodi bračnom i obiteljskom životu. Zamislimo sreću oca ili majke kada prvi put u ruke uzimaju svoje dijete, zamislimo toga istoga roditelja kad mu dijete preživi neki tragičan događaj, zamislimo običnu iskrenu radost kada se čovjek nađe s prijateljima na nekoj jednostavnoj proslavi… Sve se to događa svuda u svijetu, bez obzira na životni standard, kulturu, stupanj obrazovanja. Za sreću – ovdje na zemlji – ne treba puno. Potrebno je imati zdrave oči da čovjek zapazi koliko je mnogo toga zbog čega možemo biti sretni: kava s prijateljem, susjed koji me ljubazno pozdravi, dijete koje mi se nasmiješi, dobra knjiga ili dobar film, moja obitelj, dom, razmjerno dobro zdravlje te, napokon, vjera u Boga i molitva koja me jača i nosi i u trenucima velikih nevolja. Toliko je lijepoga u meni i oko mene. Mogu i trebam se radovati. Danas. Makar još nije Božić.