Dobri poznavatelji starih običaja Šokaca i danas kažu da je upravo Slavonija i Baranja kraj u kojem se na najljepši i najbogatiji način slave Badnjak i Božić, kao jedni od najvažnijih dana u godini.

To su dani kada se obitelj, uključujući i one razasute po svim stranama svijeta, skuplja na jedno mjesto, za obiteljski stol, i puni vjere, nade i ljubavi čekaju Isusovo rođenje.

Ovi “blagi dani” i na području Valpovštine oduvijek odišu nekom novom i posebnom radošću, bez obzira na to koja je generacija u pitanju. Duh adventa koji uvodi u vrijeme Božića, a kasnije i Nove godine te Sveta tri kralja, počinje se osjećati već u mračna prosinačka rana jutra u kojima veliki broj vjernika u crkvama na misama zornicama počinje dan.

Za mnoge je to vrijeme istinskog preispitivanja, vrijeme dobrih djela i prilika da se bude bolji ljudima oko sebe. No, u posljednje vrijeme, u ove se dane sve više nastoji zaobići nametnuti nam trend konzumerizma te u domovima i obiteljima potaknuti povratak starih običaja slavljenja božićnih blagdana na način na koji su to nekad radili naši djedovi i bake - sa skromnim darovima, no s mnogo živopisnosti, vjere i simbolike i uvijek punog srca i duše.

Kako se Badnjak i Božić slavio u selima bizovačkog kraja, posebice Habjanovcima, jer svako je selo u ovim običajima imalo nešto svoje, nedavno su zajedan televizijski prilog uprizorili članovi KUD-a Ravnica iz Habjanovaca. To se selo svake godine tjednima priprema za božićni program u kojem prikazuju sve zaboravljene običaje svoga kraja - govor, pjesme, jelovnik, molitve...

Habjanovčani kažu da se na Badnjak ispod stola obvezno stavljao lemeš od pluga, jedek, srtalo i merica s pomiješanim žitom i kukuruzom, koje se bacalo “na položaj” na božićno jutro. Djeca su kitila krispan salon-bonbonima, orasima, pucarama, jabukama i pokorajima. Na Badnjak se čekalo da padne večer kako bi se upalila lampa i unosila slama u kuću. Slamu u krošnjama unosio je gazda kuće govoreći: Faljen Isus, čestitam vam Božića i Isusovo porođenje! Na njegov pozdrav ukućani su odgovarali: Živ, zdrav bio! Djeca su tada vukla slamu iz krošanja i stavljala ju prvo ispod stolnjaka na stol, a ostalo bi raširili po podu. Slama ostaje još najmanje na dan Božića i sutradan. Sa svijećom i tamjanom u ruci, djeca su tada pravila tri kruga oko stola te na svakom “čošku” stola govoreći: Faljen Isus, čestitamo vam Božića i Isusovo porođenje!, a zatim bi se večeralo.

Na stol su se stavljale jabuke posvećene u crkvi na svetog Tomu, kruh, med, bijeli luk, pirage, lokšice i posni grah. Djeca su tada znala “kokodakati” u slami ispod stola da bude puno jaja u kući, a potom su svi zajednički odlazili na ponoćku.

Na božićno jutro bio je običaj da u kući prvi dolazi čestitati “Položaj” - najčešće budući zet. Na ulazu u kuće, glava kuće na njega bi bacila nešto žita i kukuruza iz mjerice. Potom je “Položaj” tukao žaračem po žeravici govoreći: Koliko iskrica toliko pilića, pačića, mačića... i djece! Za božićni ručak bio je običaj služiti slaninu, kobasicu i šunku, a prije odlaska kući, “Položaj”, koji je obično bio i na ručku, na poklon dobiva najdužu kobasicu oko vrata i okrugli kruh ukrašen klasovima žita zamotan u maramu.

Prema pričama velikog zaljubljenika u staru tradiciju i običaje svoga kraja, posebno sela Zelčin, i predsjednika Kulturno-umjetničke udruge Šokačko srce Zelčin Miroslava Varžića, Badnjak je tijekom dana u ovom selu u stara vremena prolazio kao i svaki drugi dan. Radilo se po kući, pripremalo, jelo se posno, pila se medena rakija, a do prvoga sumraka sve je moralo biti gotovo. Kuća je bila uređena, sve je blistalo, i baš do toga vremena, oko 17 sati, marva je u štalama “smirita”, a u kući svi okupani i dotjerani. Ulaskom u kuću, Zelčinčani bi se pozdravljali tradicionalnim pozdravom kojeg je noseći upaljenu svijeću izgovorio najmlađi član: Faljen Isus, čestitam vam Isusovo porođenje! Iza njega tradicionalno ide domaćin kuće, noseći slamu, dok je stara majka posipala pridošlice zrnjem kukuruza, ječma, pšenice i zobi i na taj način tražila blagoslov za urod polja i u idućoj godini.

Prije odlaska na ponoćku, pjevale su se stare hrvatske božićne pjesme, a djeca su se igrala na slami iščekujući dolazak krispana, odnosno anđela koji nosi darove. No, prije darova, nakon povratka s ponoćke uslijedila su domaća jela na stolu - kobasice, slanina, čvarci, domaći kolači, od gužvare s makom i orasima do švalerovog oka, kiflica i prove i ostaloga. Poseban doživljaj bio je dolazak krispana.

- U našim starim šokačkim obiteljima uvijek se znalo tko donosi darove na Božić i to je uvijek bio anđeo, krispan, a nikakav Djed Mraz koji se posljednjih desetljeća, nažalost, ukorijenio kod nas nakon što smo ga preuzeli od drugih kultura. Krispan je bio taj koji se zamaskirao u bijelo pa je, noseći granu jele, dolazio u kuću gdje je bilo djece, pitajući ih jesu li bila dobra te znaju li moliti. Nakon toga, djecu se darivalo sitnicama, a božićno slavlje nastavljalo se sve dok ne bi zaspali na slami - priča nam Varžić o nekadašnjim običajima čiji se dijelovi i danas održavaju u brojnim kućama u “belim selima” valpovačkog kraja.

I Bizovac se ima čime podičiti kada je održavanje starih božićnih običaja u pitanju. Autor knjige “Moj Bizovac” i dugogodišnji istraživač i poštovatelj starih običaja svoga mjesta Srećko Vuković, iz starih je zapisa pronašao mnogo o bogatoj tradiciji i božićnim običajima Bizovca koji ne izumiru.

- Prema zapisu “Božić u Bizovcu”, kojeg je 1907. godine načinio seoski učitelj Stjepan Jobs, na badnju večer djeca su u sobu unosila slamu koja bi se porazbacivala po kući, a stavljala se i ispod stolnjaka. Pod stol, u mjericu, usipalo se žito, kukuruz i ječam, te lemeš i crtalo od pluga. Na stol se stavljala zapaljena svijeća, a u pripremljeni tanjur žar i tamjan. S tim tanjurom obično je najstariji sin u kući obilazio tri puta oko stola govoreći na svakom “čošku”: Hvaljen Isus! Čestit Vam Božić i Isusovo porođenje. Poslije toga mladić bi kleknuo, a otac je držeći svijeću nad njegovom glavom izgovorio: Čestit Vam Božić i Isusovo porođenje. Za to vrijeme mladić je tiho molio. Nakon toga cijela je obitelj sjela večerati badnju večeru - luk, jabuke s medom, žuti grah, sušene šljive, skuhane kalotine i turkinje, pirage s makom, orasima i grizom i na kraju bijeli grah. Na stolu je stajala medena rakija koju je svatko mogao piti koliko mu se hoće.

- Poslije večere svi iz obitelji (družine) čupali su slamu. Onaj tko je izvukao najdulju slamku izgovarao je: Tolika bila konopljina!, a onaj koji je izvukao najkraću kaže: Toliki bio lan! Ako bi tijekom večeri slučajno kihnuo muškarac, govorio je narod da će ždrijebad i telad biti muška, a ako kihne ženska, govorilo se bit će ženska. Tu večer seljaci bi kožuške oblačili tako da je dlaka vani kako bi godina bilo rodna, a na večer svi bi polijegali na zemlju, a ne na krevete, tako da bi glave okrenuli na istu stranu, jer se govorilo da bi ako legnu svi drugačije žito bilo iskršteno.

- Oko pola noći svi su odlazili u crkvu, a samo bi jedna ženska osoba ostala u kući kao “reduša”. U crkvi su se pjevale pastirske pjesme uz orgulje. Poslije ponoćke narod se razilazio svojim kućama dočekati “Položaj”. Žene su za taj običaj pripremale pogaču i šarane kolače kao kruh. “Položaj” je obično jedan rođak, koji dolazi u kuću drmajući vrata ogaricom govoreći: Koliko iskrica toliko pilića, gusaka, pataka, konja, telića, ždrebića, prasaca, jaganjića i svakakve marve i živadi! Odatle “Položaj” odlazi u sobu gdje sjedne na pripravljeni vankuš (jastuk) s kojeg se više ne smije pomaći ni dići jer bi se inače kvočka digla s jaja..., izdvaja iz starih zapisa bizovački kronolog Srećko Vuković.

Uzimajući u obzir sve netom napisano, neupitno je kako je tradicija adventa i Božića duboko ukorijenjena u selima Valpovštine. Neki od starih običaja zadržali su se doduše još samo u kronikama i sjećanjima, no mnogo toga iz baštine i danas se može vidjeti i u Habjanovcima, Zelčinu i Bizovcu.