Bivši DDR danas je pravi hit, a tzv. ostalgija drma cijelom Njemačkom. Tako za manje od 50 eura možete čak i noćiti u hotelu "Ostel" u berlinskoj četvrti Friedrichshein, u kojem je sve, od tapeta do namještaja, opremljeno u dizajnerskom stilu DDR-a 60-ih godina prošlog stoljeća.

Tako s današnje distance i kroz povećalo romantiziranih prisjećanja cvjeta trgovina memorabilijama, od kiselih krastavčića u “dunstflašama” s etiketom prehrambenog diva DDR-a do fotografija zidnog formata Ericha Honeckera, prvog čovjeka socijalističke partije istočne Njemačke od 1971. do 1989.

No nađete li se u Leipzigu i posjetite adresu Dittrichring Straße 24, romantiziranu nostalgiju zamijenit će neugodna mučnina. Naime, na toj je adresi danas memorijalni muzej “Runde Ecke” ili, jednostavno rečeno, “Okrugli ćošak”. Riječ je o kolokvijalnom nazivu za zaobljenu uglovnicu u kojoj je bio "hram" nekadašnje Državne sigurnosti, odnosno Staats Sicherheit, najpoznatijeg kao STASI.

Leipzig je danas jedino mjesto u Njemačkoj gdje su sačuvane izvorne prostorije regionalnog sjedišta STASI-ja. Putovanje u represiju potpuno je besplatno, a Nijemci su, kako bi posjetitelje što vjernije uveli u to nemilo doba, gotovo konzervirali stanje zatečeno 1989., pa i danas podove prikriva linoleum, zidovi su isključivo u zagasitim smeđim i žutim nijansama, na svim prozorima su rešetke, a vrata imaju kvake samo s vanjske strane. Razlog tome je činjenica što, nakon što bi netko ušao u zgradu STASI-ja, više ne bi mogao izići bez njihova dopuštenja. Ovdje je povijest vidljiva, ali i gotovo opipljiva. Možda i zato što je kobna adresa očito od samih početaka imala neku nesretnu sudbinu da bude sjedište terora. Prvotno sagrađena kao zgrada osiguravajućeg društva, tijekom vladavine nacionalsocijalista postala je sjedište Gestapa, a u travnju 1945. godine, neposredno prije završetka Drugog svjetskog rata, u zgradu se uselila američka vojska. No samo nekoliko mjeseci poslije Leipzig je predan sovjetskoj vojnoj upravi i zgradom se koristila sovjetska tajna služba.

U proljeće 1950. zgrada će postati sjedište STASI-ja. Četrdeset godina poslije, u večer 4. prosinca 1989., građani Leipziga zauzet će zgradu, a devet mjeseci nakon toga u zgradi je otvorena stalna povijesna izložba "Stasi - Snaga i banalnosti".

Međutim, koliko STASI nije bio banalan, govori i činjenica da se danas velik dio te zgrade koristi za arhiviranje STASI-jeve datoteke. U zgradi je spremljeno desetak kilometara datoteka, a danas svaki građanin može podnijeti zahtjev da utvrdi je li STASI imao datoteku o njemu. Gorak je okus ostajao onima koji su nakon uvida u dokumentaciju shvatili da su špijuna imali u vlastitom krevetu, odnosno da su suradnici STASI-ja bili njihovi najbolji prijatelji, čak i supružnici.

STASI je bio zadužen za sve “vanjske i unutarnje” neprijatelje komunističkog režima. Baš svatko je morao strepjeti da bi mogao biti pozvan na razgovor o svojim političkim stavovima, a prvi ministar bio je Wilhelm Zaisser, bliski suradnik zloglasnog Staljinova vođe tajne službe Lavrentina Berije. Ministarstvo za državnu sigurnost bilo je prisutno svagdje. Od najmlađeg doba sve do staračkog doma doušnici su htjeli znati tko što misli o DDR-u. Naravno, zato im je bila potrebna cijela armija suradnika, pa je danas oko 620 tisuća osoba evidentirano kao “neslužbeni suradnik” (IM) STASI-ja.

Na području Leipziga bilo je zaposleno 2400 STASI dužnosnika s punim radnim vremenom, a oko 800 ih je radilo upravo u zgradi “Runde Ecke”. Uz njih je 1989. bilo još oko 10.000 vanjskih suradnika u raznim funkcijama. Regrutirani prema razrađenim procedurama, bili su dužni održavati apsolutnu tajnost bilo kakve povezanosti sa STASI-jem, a smatrani su glavnim oružjem u borbi protiv neprijatelja te mačem i štitom Komunističke partije.

Iako se danas čine kao rekviziti iz jeftine hollywoodske produkcije špijunskih filmova, u ovom muzeju sada je moguće vidjeti kolekcije lažnih brada, perika, naočale, pa čak i lažnih trbuha, kojima su se koristili STASI špijuni u svom poslu. STASI službenici mogli su birati kako žele biti maskirani, a najpopularniji kostimi bili su “građevinski radnik” za neprimjetan ulazak u stambene objekte. Također je vrlo popularan kostim bio i "fotograf" i "Arap", između ostalog. Upravo je najbolja radionica kostima za STASI bila u Leipzigu. Kako je moralo biti snimljeno sve i svatko, fotografsku su opremu skrivali u stilu James Bonda na najluđim mjestima, čak i u lažnim trbusima. STASI je redovito ulazio i u stanove i kuće svojih sugrađana, i to s vjernim kopijama ključa, a kako bi sve ostalo točno onako kako je zatečeno, mjesto pretrage prvo bi bilo detaljno snimljeno polaroid-kamerom. Zanimljivo je da su brojni građani dobrovoljno davali informacije STASI-ju, a jedan od vjernih suradnika bio je i dnevni list “Leipziger Volkszeitung”, koji mu je nosio pisma čitatelja u kojima bi se oni žalili na određene probleme u gradu. Osim pisama čitatelja Ministarstvo državne sigurnosti i dnevno je moralo pročitati oko 2000 sumnjivih pisama koja su stizala u Leipzig. Jasno, mnoga nikada nisu stigla na ciljanu adresu.

No uz ovu tragikomičnu stranu DDR-a ovdje možete doživjeti i simulaciju obavještajnog razgovora, ali vidjeti i kako su izgledale ćelije iz kojih se, nažalost, neki “neprijatelji države” nikada nisu vratili. Možda je i to razlog što danas istinski povratak u doba bivšeg DDR-a ipak priželjkuje samo još deset-petnaest posto od onih 16 milijuna građana koji su doista živjeli u nečemu što se danas može nazvati samo pokušajem uspostave socijalističke i narodne države.