Ugledna likovna manifestacija koja je nekoć nosila naziv Biennale Slavonaca, a danas je Slavonski biennale, iako nije u jubilarnom izdanju, od ove je godine po mnogočemu u novom, svježem ruhu i s posve novom koncepcijom.

Kustosi Muzeja likovnih umjetnosti (utemeljitelja Biennala) nastoje svake dvije godine predstaviti izložbu/umjetnika koji osječku scenu oblikuju, čak i ako fizički nisu prisutni. Na osječku likovnu scenu ne gledaju svi jednako i ne razmišljaju o njoj svi na isti način, svjestan je toga i tvorac te “fikcije” koju danas naziva i “izmišljotinom”, kustos Vlastimir Kusik. Nekoć je bio uvjeren da takva fiktivna zajednica u kojoj jedan umjetnički milje živi, može opstati neovisno o tom žive li njezini dionici u Berlinu, New Yorku, Josipovcu...

- Upravo Biennalom, ali i drugim tematskim ili problemskim izložbama, htjeli smo okupljati tu zajednicu koja je za nas stvarnost jer nitko ne odbija poziv, bez obzira na strategiju svoje karijere - kaže Kusik, uvjeren da se poziv iz zavičaja ne odbija ne samo zbog emocionalnih, romantičnih nego i inih drugih razloga. Umjetnost 20. stoljeća Osijeka obilježena je jakim ostancima i jakim odlascima, dodaje kustos.

- Jednako jaki su i ostali kojima je tu bilo dobro, a jednako jaki su i otišli, koji idu ususret izazovima. I Krunoslav Stipešević je mogao ostati u našem blagom provincijskom komforu, grijati se na vatrici zavičaja, no otišao je među najveće izazove, poput Vrankića koji je otišao u Pariz. To ne znači da su oni koji su ostali manje neustrašivi - pojašnjava Kusik, ističući kako pojam osječke likovne scene “nije bezazlen” i koji je “imao svoje značenje”, no sada se i sam od njega oprašta jer je “iscrpio svoje razloge i istrošio se”. Biennale stoga više nema zavičajnu dimenziju, nego su dobrodošli svi.

- Bitan je u tom njihov odnos prema Osijeku i osječkoj umjetnosti, ali i ovdašnjih umjetnika prema njima. Kada umjetnici poput Krunoslava dođu u Osijek, prigoda je to mladima upoznati ga pobliže i naučiti nešto od njega i o njemu - pojašnjava Valentina Radoš, kustosica i autorica izložbe.

Poziv Stipeševiću nastavak je kontinuiteta Biennala, ali se tiče i preobražaja same manifestacije, koja je i dalje natječajnoga tipa, što znači da žiri odabire radove.

Iako je sudjelovao na mnogim izdanjima Biennala, Osječanin koji od 80-ih živi i radi u Düsseldorfu, Krunoslav Stipešević (1959.) u rodnom gradu nije samostalno izlagao od 2003. Jedan od razloga je i taj što inače ne radi mnogo izložbi pa je ovo za njega zapravo vrlo učestalo. Redovito sudjelovanje na Biennalu njegovo je održavanje likovnog kontakta s Osijekom i ponajviše s MLU-om.

- Uvijek su to neki mali radovi, nešto poput razglednice kojima javljam da sam živ tamo negdje u tuđini - našalio se Stipešević, koji na tzv. osječku likovnu scenu (koju na neki način i Biennale od 1968. formira) kao takvu nikada nije gledao. Za njega je Osijek grad njegova djetinjstva, kojemu se povremeno vraća(o). Poticaj i ideja za ovu izložbu u sklopu Biennala (koja će biti otvorena čim se skine natječajni dio, što znači najvjerojatnije u prvom tjednu u ožujku) došla je od kustosice Valentine Radoš, s kojom je digitalnom prepiskom konačno razradio ideju i koncept izložbe. Neobičan naslov “I was call you tomorrow” zapravo je rečenica koju je Stipešević izgovorio u telefonskom razgovoru svom budućem profesoru Klausu Rinkeu. Izložba obuhvaća vrijeme od tri godine, tj. od završetka akademije u Sarajevu, gdje se definirao kao umjetnik, do tog telefonskog poziva prije dolaska u Dusseldorf (čime izložba završava). Jedna od važnih sastavnica izložbe bit će upravo evokacija na Osijek, godine do odlaska u Düsseldorf i komunikacija tih godina s ovim današnjim.

- Umjetnost Krunoslava Stipeševića pristupačna je i razumljiva svima. Njegova veza s Osijekom i Biennalom vidljiva je i iznutra i izvana. Što njemu znači zavičaj, grad kao biološka, emocionalna i estetska biografija, njegov odnos prema umjetnosti, stvarnosti, fikciji... sve će to, između ostaloga, evocirati ova izložba - kaže Kusik. Mnogo će toga biti tajanstveno, no Osječane će - uvjeren je Vlastimir Kusik - po sred najdubljih emocija ''opaliti'' jedan rad. Bit će tu i svojevrsna posveta Glasu Slavonije, kao tvornici zavičajnosti jer ima i dosta fotografskog materijala Osijeka - kaže Kusik.

Stipeševićeva će izložba biti postavljena na čitavom katu MLU-a, a bit će zastupljeni radovi iz spomenutog trogodišnjeg razdobolja (poput rada “100 sati slikanja” iz 1984.), kao i radovi nastali baš za ovu izložbu, iz 2014. Bit će tu prostornih i zvučnih instalacija, projekcija... i obuhvaćaju prostor i vrijeme iz više aspekata.

- Iako je riječ o intimnom razdoblju jednog čovjeka, dovoljno je jasno i otvoreno da mi koji ulazimo u nj, ne osjećamo nelagodu, nego nas poziva i prikazuje to vrijeme, a to je ta fina linija koja Krunoslavovu izložbu povezuje s Biennalom - naglašava Valentina Radoš, koja je Stipeševića osobno upoznala tek sada kada je došao u Osijek pripremati ovu izložbu koju su mejlom dogovarali i zajedno ''brusili'' godinu i pol dana, u kreativnom dijalogu kustosa i umjetnika.

Proces rada i pripreme bio je i za umjetnika i kustosicu vrlo poticajan, kreativan, što je rezultiralo lijepom suradnjom, složni su oboje, a to je bitno i za Biennale i za MLU. Nastali su i neki radovi koji neće biti izloženi na ovoj, ali će možda razmišljanja biti povod, temelj nekoj budućoj - otkriva zadovoljno Stipešević.