PAUČJE – U životu, čini se, uistinu ništa nije slučajno. Potvrđuje to i nevjerojatna životna priča, sudbina s mnogo simbolike, ali i životne ironije, brata i sestre: Mate Morića iz Paučja i Marije Peršić iz Brisbanea, o čijem smo susretu nakon 56 godina, nakon njezina dolaska iz Australije, pisali nedavno, a koji su se ovih dana rastali zauvijek. Jer, Mato je u 81. godini prošle subote preminuo, i to samo dva dana uoči sestrina povratka u Australiju, odnosno, pokopan je na mjesnom groblju u Paučju dan prije njezina leta. U pet tjedana, koliko je Marija bila u posjetu bolesnome bratu njihova priča doživjela je svojevrsni epilog, a sestra se kući vratila dostojno pokopavši brata, uz pomoć Matinih malobrojnih no iskrenih prijatelja na čelu s Đakovčaninom Perom Šolom.

Mato, uvijek svoj, za mnoge krajnje drukčiji svojim načinom života, zbog čega je, kao i stariji mu brat Ivan koji je umro 2006., prozvan paučkim Robinzonom, no do kraja pošten, dobronamjeran, bio je čovjek koji nije robovao životnim klišejima i konvencionalnoj svakodnevici. Prošle subote, nakon povratka iz bolnice u dom za starije osobe nedaleko od Pleternice, izgubio je bitku sa zloćudnom bolešću. Grobni mu je humak tik do bratova… Oči je sklopio zauvijek sat vremena nakon zadnjeg susreta sa sestrom…

- Gđa Marija kaže da je tada pitao za mene… - kaže s tugom u glasu zbog odlaska prijatelja Pero Šola. Na upit otkuda toliko prijateljstvo dva čovjeka s toliko razlike u godinama, Šola kaže:

- Prepoznao je moju dobronamjernost prema sebi. Prijatelji smo postali prije 7-8 godina; pričali smo o svemu, o životu, iskustvima, razmišljanjima, Drugom svjetskom ratu, žrtvama partizanskog terora i komunizma, hodali smo po šumi tražeći njihove masovne grobnice. Mato nam ih je pokazao 12…

Šola o Matinom osebujnom stilu života kaže:

- Bio je to njegov životni izbor. Nikoga nije ugrožavao, nikome nažao učinio. Budući da ja i naša žrtvoslovna udruga HOZ Jazovka, radimo na otkrivanju masovnih grobnica prešućenih žrtava, Mato je bio poput neke kamere, snimke događaja iz Drugog svjetskog rata.

U pet tjedana boravka u RH Marija Peršić, danas u 76. godini, svakodnevno je obilazila brata u Paučju, a potom u domu i bolnici, ali i “čistila ladice svoga života”, svoga djetinjstva i mladosti u Paučju, odakle je zbog neimaštine pobjegla u Italiju sa Šimom Peršićem, za kojeg se u izbjegličkom logoru pokraj Cremone potom i udala te troje djece rodila no od kojeg se poslije, u Australiji, tako je život htio, i razvela. Bio je to bijeg kao iz kakve filmske priče, pun neizvjesnosti i straha od neuspjeha.

– Marija je u tih pet tjedana i raščišćavala obiteljsku, odnosno bratovu kuću, iz koje je otišla 1958. bijegom preko granice, i to u drugom pokušaju, jer su u prvom ona i pok. Šimo uhvaćeni i odvedeni u zatvor. I nakon 56 godina naišla je na stvari, namještaj, predmete koji i dandanas stoje na istom mjestu kao i te 1958., poput tri kreveta u prednjoj sobi. Ona je spavala na srednjem… No, danas su nagrizeni crvima… - prepričava Šola. Pronašla je gđa Marija čak i svoj kaput, haljinu iz 1950-ih…, ali i brojne, požutjele fotografije majke Magde, oca Franje, majčinog pogreba, braće, sestara, dokumente, ali i svoja pisma koja je iz Australije slala braći, neka čak i neotvorena. No, ljutnje nema, samo uspomene i žal s pitanjem je li moglo biti drugačije.

Na jednoj je fotografiji mladi Mato s harmonikom u Njemačkoj, gdje je radio u tvornici posuđa. Među pronađenim stvarima i požutjeli papir s – planom bijega preko granice u Italiju, koji je, po svoj prilici, Šimo Peršić, prešavši u Italiju, poslao Marijinoj braći! Na papiru rukom iscrtana pruga s vlakom, oznaka carinarnice, oranice, mosta, “talijanske kuće”… A na poleđini - uputa u slučaju da budu uhvaćeni.

Spremajući se na povratak kući Marija je najavila da planira doći u Hrvatsku još jednom, kaže, zbog sebe, rodbine, prijatelja. Zbog uspomena. Život uistinu piše najnevjerojatnije romane.