Objavljeno 9. prosinca, 2014.
Nakon nešto manje od 24 godine na svoje osječke kazališne daske stala je i Vlasta Ramljak
U pravom smislu svibenijanska i katarzična nova je dramska premijera osječkog HNK - Krleže Miroslava “Vučjak” ili “Vučjak” (Krešimira Horvata), kojom su na najbolji mogući način otvoreni 25. Kreležini dani, proslavljen rođendan kazališta domaćina (7. prosinca) i obilježena stogodišnjica početka 1. svjetskog rata. Uz to, premijera je izvedena gotovo na isti dan kao i prethodna prije 32 godine, tada u režiji Petra Šarčevića.
U viziji Zlatka Svibena, sve počinje replikom biste Miroslava Krleže (rada akad. kiparice Marije Ujević-Galetović, koji se nalazi u osječkom Perivoju kralja Držislava). Nakon što se zastor podigne, bista mijenja funkciju - postaje zapušteni i prljavi toalet. Jedno je ušminkana pojavnost, a drugo bolesna i kužna stvarnost. Osim što čitavo vrijeme, i prije podizanja zastora, prostorom (ne samo scenom nego cijelim kazalištem!) dominira fantastična glazba Darka Hajseka (koji je za ovu predstavu napisao pravu pravcatu operu, 130 stranica originalne glazbe, pa je ovo bila i svojevrsna praizvedba tog glazbenog djela). Scenom zasluženo vlada sjajna scenografija Marte Crnobrnje - kosina naglašava nadrealne elemente u priči i predstavi koji su doslovce nad zemljom, ali ujedno omogućava bolji uvid u zbivanja u stražnjem dijelu scene. Glumci su vješto i bez problema manevrirali na nagibu, osim kada u 2. činu moraju obilaziti peć smještenu tik uz rub. Scenografkinji je inspiracija bilo ekspresionističko hrvatsko i svjetsko slikarstvo, tj. djela Ljube Babića i Georgea Grosza. Upravo tim vrhunskim djelima umjetnosti groteskno su oslikani zidovi i podovi redakcije, seoske krčme...
Redakcija iz pakla
I rupa za Orkestar (koji je također u manjem sastavu bio dijelom predstave, kao i zbor, kojima je doslovce na sceni ravnao maestro Filip Pavišić) maštovito je iskorištena za naglašavanje društvene raslojenosti (jedan od ponajboljih članova ansambla Vladimir Tintor, koji je izvrsno odradio obje uloge i pokazao zavidno pjevačko umijeće, na početku kao da izranja iz pakla, gdje je smještena zadimljena i zagušljiva novinarska redakcija) i stvarnosno-nestvarnosne igre.
Pohvala ide i za rješenja situacija koja se na filmu lako ostvaruju, a u kazalištu mogu izgledati neprirodno, poput telefonskog razgovora u kojem se vide oba (prostorno udaljena) sugovornika. U jednom trenutku i lože (tek na nekoliko sekundi osvijetljene) u funkciji su predstave. Dizajn je svjetla (Ivo Nižić i Tomislav Kobia), s gotovo 200-tinjak izmjena - mrak! Gotovo neprimjetno, a opet tako tečno i glatko uklopljeno u scenu. Svaka čast! Svaka čast za delikatan slalom između onoga što se zbiva u Horvatovoj glavi i redakciji... Jednostavno je i scenografski domišljato podrum pun drloga pretvoren u sjajni prekooceanski brod - nizom lampica!
“Ocjena” svaka čast mogla bi se dati čitavoj predstavi, uz tek poneku zamjerku. Predstava bi - bar publici - trebala izgledati kao da je glumcima sve to jednostavna igra, koju oni igraju s osmijehom na licu. Možda to nekada i jest tako, no uglavnom se iza (tj. prije) toga kriju sati i sati rada, ispravljanja neizbježnih pogrješaka (od kojih se neke i ne isprave) ne bi li se postigao konačni cilj: do posljednjeg gumba izglačana predstava i uigrana ekipa. Brojna glumačka ekipa u ovoj je predstavi uglavnom imala više od jedne uloge, uz munjevito brze presvlake pa je ponekad bilo nemoguće stići prešminkati ih. Upravo šminkom i kostimima (fantastičan rad) Željko Nosić slijedio je stil epohe, ali i jasno naglasio što je u predstavi realno, a što nije, makar i pomaknutom frizurom.
I glume i pjevaju
Uz dužno poštovanje pozitivno pomaknutoj, izvanserijski maštovitoj i minucioznoj režiji Zlatka Svibena, čije je predstave teško ne voljeti, glumci su ti po kojima se predstave pamte. A ovu ćemo pamtiti po mnogim ostvarenjima. U prvom redu - uz već spomenutog Tintora - čestitku zaslužuje nositelj glavne (u ovom osječkom slučaju i podnaslovne) uloge, Miroslav Čabraja koji je u ovako zahtjevan lik uskočio tek mjesec dana prije premijere. Ne može se reći da Miroslav to nije mogao bolje, ali se može reći da bi i malo tko u tako kratkom vremenu (uz obnašanje funkcije intendanta u ova luda vremena!) uspio ono što je on. Svoju je čvrstu četvorku zaslužio više no itko. Iako smo ga imali prigodu gledati kao gosta, Franju Dijaka osječka publika prvi put vidi u našem teatru. Svoje je dvije role - Vengera-Ugarkovića u prvom te Starca u drugom činu odradio gotovo besprijekorno. Pravo osvježenje! Uvjerljivo! Zadovoljan sobom (jer publika sigurno jest) treba biti i Aleksandar Bogdanović kao Pantelija Crnković. Hrvoja Seršića gledali smo kao Šefa-redaktora (nešto slabije izdanje) te (razrađenijeg) Juraja Kučića. Domaći glumac Duško Modrinić ponekad razočara, ponekad oduševi. Ovaj je put bio prilično solidan u svim pojavljivanjima. Loš nikako nije bio ni Domagoj Mrkonjić, od kojega se također može dobiti više.
Iz Donjega je grada, tj. Dječjeg kazališta u podjelu ušla i Areta Ćurković, koja je opravdala očekivanja kao raskalašena Eva. Ne samo da je od uloge napravila sjajni mali biser - baš kao i Petra Blašković (uz to što je asistirala Svibenu i koreografirala predstavu) nego je pokazala i da sjajno pjeva.
Mlada Andrea Giordani (povratnica iz Engleske) imala je mnoštvo malih zadataka, kao i student 5. godine UAOS-a Nino Pavleković, od kojih su neke odigrali vrlo maštovito, a za neke ćemo im zažmiriti na jedno oko. Kratko je pojavljivanje Ljiljane Kričke uloga koju je igrala i prije 32 godine!
Horvatov san
Nakon nešto manje od 24 godine na svoje osječke kazališne daske stala je i Vlasta Ramljak, srećom. Iskusna, suvereno je odigrala Horvatovu majku u bjesomučno-skandaloznom snu. Svojih pet minuta iskoristio je i Davor Panić, kao i operna solistica Sanja Toth. U ulozi Babe pojavljuje se Antonija Pintarić, a Horvatova Oca Mario Rade. Ne smijemo zanemariti ni ulogu zbora, ni članova baletne skupine, pod vodstvom Vuka Ognjenovića.
Ne slučajno, za kraj ostavljam Ivanu Soldo Čabraja, zasluženo nagrađivanu glumicu koja je u ulozi Marijane Margetičke imala stvarno blistavih trenutaka (i istinske suze!), što je pokazatelj kalibra ove još uvijek mlade glumice bez koje bi naše glumište bilo itekako siromašnije.
Sve u svemu i uz - s pauzom - gotovo četverosatno trajanje, predstava je ovo koju svakako vrijedi pogledati. Iako, složit će se mnogi, posljednji je čin mogao (i trebao) biti kraći, unatoč bogatstvu boja, glazbe, pa i glumačkih rješenja u tom kaotičnom bestijariju Horvatova sna.
Narcisa VEKIĆ
IZLOŽBA FOTOGRAFIJA
25. Krležini dani otvoreni su uoči premijere izložbom fotografija Aleksandra Saše Novkovića “Kazalište, kazalište”. U ime domaćina otvorio ju je Vjekoslav Janković, v. d. ravnatelja Drame HNK, a govorili su i Branko Hećimović, predsjednik Organizacijskog odbora Krležinih dana i sam autor. (T.L.)