SLAVONSKI BROD - U Pakirnici dobrih želja radi se punom parom. Sve u šesnaest pakiraju se dobre želje za predstojeće blagdane, no prije svega želja da ima što više posla i da budu što uspješniji.

Riječ je o korisnicima slavonskobrodskog Centra za inkluzivnu podršku, koji okuplja šezdesetak punoljetnih osoba s intelektualnim teškoćama, a koji su sredinom ove godine krenuli u zajedničko poduzetništvo s tvrtkom Unix iz Gornje Vrbe. Tako je 29-godišnjem Saši Paceku Pakirnica dobrih želja već ispunila onu najvažniju - napokon je zaposlen.

- Konačno dolazim do nekih rezultata koje nisam mogao očekivati - kaže Saša.

I godinu dana starijem Goranu Domačinoviću posao je ostvarenje najveće želje - “da budem zaposlena osoba, da nikome nisam na teret”. Potvrđuju to uz osmijeh i braća Mirko i Tomo Lužanac, koji su se u svoj Brod vratili iz Ozlja, zatim Oliver Lepan, Siniša, Darko..., dok spretno u kutije pakiraju kocke šećera, ali jednako su spremni i za pakiranje soli, graha, mrvica, grožđica, kokosova brašna - što god zatreba.

Taj rijetki primjer socijalnog poduzetništva izrastao je iz dugogodišnje uspješne suradnje s vlasnikom tvrtke Unix, Stipom Matijevićem, a podupro ga je i Institut Otvoreno društvo, koji je za strojeve, dio sirovine i za plaću voditelja proizvodnje osigurao 178.000 dolara, naglašava predsjednica Centra za inkluzivnu podršku Ljiljana Brica.

- Početnih šest ljudi koji su prošli obuku sada obučava ostale, a prema potrebama sudjeluje ih desetak ili više - kaže Ljiljana dok zajedno s asistenticom Marom Brnić pomaže završiti pakiranje veće narudžbe kocki šećera u kutije.

A pravi stručnjaci za “peglanje” šećernih kocki su Saša i Darko. “Nije nam teško, zanimljivo je”, kažu. Ne smeta im ni veća buka strojeva, što će se ipak čepovima za uši uskoro riješiti.

Prostor radionice Stipo Matijević na dvije je godine ustupio bez naknade, a postao je i voditelj proizvodnje. Ni njemu to nije teško nakon 30-godišnjeg staža u poduzetništvu, a i naviknuo je na ovu ekipu, s kojom rado surađuje. Premda je, priznaje, u početku imao predrasude o osobama s posebnim potrebama, sada je sve uvjereniji kako bi mnogi upravo od tih radnika mogli naučiti što znači odanost poslu, požrtvovnost, odgovornost.

- Dok su pakirali proizvode za trgovačke lance u kutije, koje smo sami sklapali, shvatio sam da oni jednog dana mogu imati vlastiti pogon, izrasti u organizaciju koja će zapošljavati ljude. To je i meni izazov koji me ispunjava zadovoljstvom. Naravno, potrebna je i potpora zajednice... - smatra Matijević. Do sada je imaju, uglavnom od resornog ministarstva i Grada.

U novosagrađenom Centru za inkluzivnu podršku okuplja se šezdesetak ljudi, od kojih polovina iz svojih obitelji dolazi na poludnevni boravak, a trideset troje ih dolazi iz osam stambenih zajednica u kojima žive uz pomoć asistenta. U zajednicama usvajaju svakodnevne vještine pranja, kuhanja, čišćenja..., a u Centru se, uz sklapanje kutija i slične uslužne aktivnosti, bave rekreacijom, kreativnim radom.