Mogu li se pad ili stagnacija broja stanovnika Osijeka te gospodarska kriza dovesti u izravnu vezu s budućim arhitektonsko-urbanističkim izgledom najvećeg slavonskog grada i (još) uvijek četvrtog po veličini hrvatskog grada?

Susret i razgovor s troje arhitekata, promišljatelja urbanog prostora, Rankom Radunovićem, predsjednikom Društva arhitekata grada Osijeka, Željkom Jurković, predsjednicom Područnog odbora Hrvatske komore arhitekata Osijek, te Miroslavom Pavlinićem, recentnim dobitnikom priznanja Hrvatske komore arhitekata i Zlatne plakete “Grb Grada Osijeka”, otkrio je niz novih, naoko, nespojivih situacija.

Listopad je naime na izvjestan način mjesec arhitekture. U tih 30 dana struka, poglavito okupljena oko Hrvatske komore arhitekata, ima pojačane aktivnosti. One nisu izostale ni u Osijeku, organizirano je nekoliko izložbi, odjeka je imala “Nagrađena hrvatska arhitektura 1961. - 1989.” Ta je izložba imala dvojaku ulogu, promociju domaće arhitekture, ali i uvođenje u život novog gradskog prostora - minitrga Eurodoma.

Iako je naš sastanak bio planiran ranije, obveze jednog, druge,trećeg... pogurnule su realizaciju za polovinu studenoga. Ipak, ništa nije propušteno jer o arhitekturi grada veličine Osijeka uvijek se ima o čemu raspravljati. Pa su tako još uvijek svježa razmišljanja s prošlogodišnjeg, 4. kongresa hrvatskih arhitekata održanog u Osijeku. Bio je to njihov prvi kontinentalni skup i svojevrsno priznanje kako je Osijek prepoznat kao grad u kojemu je uspješno proveden cijeli niz arhitektonsko-urbanističkih natječaja i zahvata u javnom prostoru.

- Ali nas je ovo okupljanje odmah i otrijeznilo jer ponovno se pokazalo kako Osijek jednostavno nema prostor u kojemu može istovremeno ugostiti toliki broj ljudi na javnom okupljanju, bilo je naime više od 500 sudionika. HNK se tu još jednom pokazao kao prihvatljivo rješenje. S druge strane htjeli smo i reaktivirati određene prostore – posebice Esseker centar, kako bismo i u njih pokušali vratiti život - kaže Pavlinić.

A Osijek je doista specifičan grad, pretrpio je ratna razaranja, imamo je postratnu obnovu, potom bujanje investicijske stanogradnje, a sada ima gospodarsku krizu koja se u ponajvećoj mjeri odrazila na građevinski sektor. Sve to u velikoj mjeri utječe na urbanističku aktualnost grada.

- Alarmantna je činjenica da iz ovog grada odlaze mladi ljudi, i s toga aspekta nam je bitno znati za koji broj stanovnika ćemo urbanistički planirati sadašnjost i budućnost prostora Osijeka. Matematički i demografski sada nije opravdano planiranje širenja Osijeka - kazuje Jurković.

Radunović će, naime, podsjetiti kako su se još 60-ih godina prošlog stoljeća radili planovi na projekciji rasta Osijeka na bazi 200 tisuća stanovnika i u tom trenutku je bilo bitno planirati potrebu izlaska na neke nove prostore. Tada je bilo ocijenjeno da se s višestambenom gradnjom ide preko Drave.

- No prema rezultatima posljednih popisa stanovnika, nije se dogodio očekivani demografski razvoj, Osijek nije doživio planirano proširenje preko Drave i ono sada postaje nepotrebno. Osijek ima više stambenih jedinica nego obitelji, dakle imamo višak stambenog prostora - kaže Radunović. Pavlinić se nadovezuje te kaže kako kompleksna gradnja Osijeka preko Drave postaje izlišna.

- No, opet vrlo je rijetko postojanje gradova čiji je vizualni identitet samo s jedne strane rijeke! Osijek je specifičan upravo po svome uzdužnom, longitudinalnom obliku. U 'duž' je 15 kilometara, u širinu tek tri kilometra. I još k tome je centar naslonjen uz rijeku. Po tom identitetu izduženog grada uz rijeku Osijek je specifičan i u svom vizualnom izgledu i zbog toga je malo vjerojatno da će ikad krenuti širenje 'preko' - kaže Pavlinić.

Grad nam doista izgleda poput dugačke kobasice, posprdan je to sinonim za Osijek. No kada smo već kod kulinarskih izraza, Osijek je jedno vrijeme bio pod opsadom “krezube izgradnje”. U dijelovima grada, uz obiteljske kuće nicale su, u skladu s tadašnjim Generalnim urbanističkim planom grada Osijeka koji je to u cijelom gradu dozvoljavao, višestambene zgrade.

- To je onaj dio negativnih stvari koji nam se dogodio u urbanizmu. Nije neka utjeha, ali to je nešto što je identično u svim dijelovima Hrvatske. Da se razumijemo, takva gradnja je omogućena još prema planovima iz socijalizma, ali onda nikome nije palo na pamet tako graditi. Dok se nije dogodila promjena društvenog uređenja urbanističko planiranje nije dovoljno brzo slijedilo te promjene. To što nam se dogodilo nažalost će se vrlo teško sanirati u bližoj budućnosti - kaže Jurković. Kao drugi negativni proces naši sugovornici će navesti izgradnju šoping-centara po periferiji grada koji ni oblikovno ni urbanistički nemaju veze s okolišem.

- Struka ih je nazvala nasukanim kitovima, ali je jasno, iako to u prvom trenutku nije nitko očekivao, kako su isisali život iz središta grada - kaže Jurković.

Nastavno, u vedrijem tonu, Osijek je ipak obnovio sve svoje velike trgove, dobili smo cijeli niz reprezentativnih zgrada javne namjene. Podsjetimo se obnove trgova Ante Starčevića, Trga slobode, Lavoslava Ružičke, trga u Donjem gradu, potom gradnje dvaju nathodnika, autobusnog kolodvora, sportske dvorane... Ukupno 40 arhitektonskih natječaja u Osijeku bit će dijelom knjige/monografije koju DAO priprema i čija se premijera najavljuje za siječanj.

- U monografiji je posvećena pozornost arhitektonskim natječajima provedenim u prošlih dvadeset godina, od 1994. pa do 2014. godine. Tek za pripreme knjige smo uvidjeli kako smo, kronološki gledano, po sastavima žirija, po namjeni zgrada, po natjecateljima u puno toga bili ispred svoga vremena, a čega tada nismo bili svjesni. To je pozitivna stvar koju trebamo afirmirati na razini Hrvatske - kaže Jurković.

No nedvojbeno je da je problem Osijeka to što znamo osmisliti, znamo izgraditi, ali očito imamo problem s održavanjem tih prostora. Za Radunovića je to pitanje mentaliteta, nedostatka novca, ali i neefikasnih mehanizama nadzora.

- Kod nas sve bude idealno na papiru. Iza procesa planiranja izgradnje i puštanja u uporabu određenog prostora, mora slijediti i napor društvene zajednice u očuvanju onog što smo dobili. Ako imamo novi javni prostor, moramo planirati i sredstva, bar u nekom minimalnom iznosu, za njegovo održavanje. Jasno je da kod nas u tom dijelu imamo nedostatka sredstava. Zato nam i neki prostori već sad izgledaju kao da su stari najmanje 50 godina. Jer kada dođete u takav prostor, što prvo vidite - ono što je slomljeno, što nije počišćeno i to onda cijelu investiciju čini upitnom. No danas nemate efikasnih mehanizama ni da se vlasnika privatnog objekta natjera da održava svoj dio, bar u onom dijelu u kojemu se susreće s javnim prostorom poput fasade ili okolišnog dijela... To na zapadu vrlo lijepo funkcionira, svakih pet godina se mora obnoviti fasada. Kod nas nema mehanizma kako vlasnike natjerati na to, ili možda ima na papiru, ali se u praksi ne koriste - kaže Radunović te zaključuje kako neki jednostavno ne shvaćaju da je vlasništvo obvezujuće.

Razgovor ipak završavamo s optimističnijim temama, naime na području Osijeka još je nekoliko velikih površina na kojima se mogu formirati cjelovita naselja. Ne ulazeći u pitanje vlasništva svakako da je interesantan prostor nekadašnjeg OLT-a.

- Evidentno je riječ o potentnom gradskom prostoru koji će znatno pridonijeti spajanju grada u jednu cjelinu. Zbog niza objektivnih razloga na tom prostoru postoji određeni prekid u strukturi grada. Jedan je razlog što smo ovdje imali vojne objekte, s druge strane zbog OLT-a. I sada je važno što će se ondje dogoditi. Kako ondje pomiriti privatni interes koji se želi oploditi u prihodovnom smislu, ali i kako pomiriti javne zadaće, kako osmisliti što će ovime grad dobiti - kaže Pavlinić.

I zaključak se, slažu se Jurković i Radunović, sam nametnuo - pred Osijekom je zapravo posao – urbane rekonstrukcije.

- Idemo rekonstruirati grad. Kada smo obavljali analizu dijela Osijeka unutar postojećeg građevinskog područja, shvatili smo da imamo kapaciteta za još bar 30 tisuća stanovnika. Dakle pred nama je urbana rekonstrukcija Osijeka - naglasit će Jurković.