Magazin
HRVATSKI PRIJEVOD KULTNIH PRIČA VELIKOG PISCA

Odesa je Babelj, Babelj je Odesa
Objavljeno 29. studenog, 2014.

U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u “Kanatnom zavodu”, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, “jer to su Hrvati”. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici...

Tim se riječima Miroslav Krleža dotaknuo jedne od najmračnijih epizoda iz povijesti stradanja Hrvata izvan domovine, zločinu o kojem su u bivšoj, i prvoj i drugoj, Jugoslaviji moralo šutjeti. Radilo se o masakru 13 hrvatskih dragovoljaca koji se zbio u Odesi u listopadu 1916. godine, premda neki povjesničari tvrde kako je broj mrtvih bio mnogo veći. Likvidacija se dogodila nakon što su hrvatski domobrani, unovačeni iz ruskog zarobljeništva, odbili ići na bojište (vrijeme je to Prvog svjetskog rata) pod srpskom, a ne pod jugoslavenskom, zastavom i znakovljem. Srpskim časnicima to se nije svidjelo pa su u ionako napetom ozračju dopustili pokolj nedužnih Hrvata.

Taj zločinački čin zbio se dakle u gradu Odesi, pa ta ukrajinska luka budi strašne uspomene kad su Hrvati u pitanju. U vrijeme kad se dogodio pokolj hrvatskih domobrana, Isak Emanuilovič Babelj imao je 22 godine. Je li Babelj znao o toj mračnoj epizodi grada gdje je rođen, može se samo nagađati, no da je poznavao Odesu iz najgorih noćnih mora i o tome pisao kao nitko prije ni nakon njega, dokaz je i ova brojem stranica omanja knjiga, “Odesa”, zbirka priča koju je nedavno objavio koprivnički “Šareni dućan”.

MITSKO MJESTO

Deset godina nakon pokolja Hrvata u Odesi Babelju je objavljen roman “Crvena konjica” (Конармия (1926.), s kojim je postao sovjetska književna zvijezda. Prema tom proznom djelu Babelj je i danas najpoznatiji, no za mnoge pravi Babelj ipak je onaj u pričama iz Odese. Prijevod Babeljovih priča dobili smo u pravi trenutak, jer sve ono što se danas događa s Ukrajinom, na određeni način priziva u sjećanja i vrijeme kad je Babelj pisao svoje surove odeske pripovijesti. Doduše, u prvom su planu Donjeck i proruski separatisti iz istočne Ukrajine, kao i aneksija Krima sa strane Putina, no i Odesa ima svoju važnu ulogu u kaotičnoj situaciju u kojoj se Ukrajina nalazi posljednjih godinu dana. Drugim riječima, Odesa je također trn u oku Vladimira Putina, jer nakon Krima ima drugo važno strateško značenje za Rusiju kad je priobalje Crnog mora u pitanju. Kijev za sada uspijeva Odesu držati pod svojom kontrolom (u luci su stacionirane ukrajinske pomorske snage), no ako se rat nastavi i ne dođe do mirovnog sporazuma s Rusijom, Odesa bi mogla biti sljedeći Putinov cilj komadanja ukrajinskog teritorija.

Bilo kao god, Odesa zauzima gotovo mitsko mjesto u povijesnom sjećanju i Ukrajinaca i Rusa, a što se tiče književnosti Odesa je bez Isaka Babelja nezamisliva. Naravno, uz Odesu se veže i Puškin, kao i Gogolj (upravo je u tom gradu počeo pisati svoje glasovite “Mrtve duše”!), a u doba SSSR-a iz Odese su humorom osvajali čitatelje Ilja Iljf i Jevgenij Petrova, među ostalima u Odesi su djelovali i Jurij Oleša, Konstantin Paustovski i Eduard Begricki, redom autori osebujna stila i jezika, u koji je umiksan bio ruski, ukrajinski, moldavski i jidiš. Međutim, u usporedbi sa spomenutima, Babelj je ipak poseban slučaj i po stilu, i po stavu, i po spoju surovog dokumentarizma, emocionalnog odnosa prema likovima i događajima i u konačnici po potrazi za onim ljudskim u čovjeku, pa makar to ljudsko bilo, a jest, iskonsko ljudsko zlo.

JASNOĆA I SNAGA

Ako je “Crvena konjica” Babeljov mainstream, onda su “Priče iz Odese” (Одесские рассказы, 1926.) Babeljov underground. Doduše, glavne značajke Babeljova stila u oba su djela autorski prepoznatljive, dojmljive i osebujne, no za razliku od “Crvene konjice” i njezina odioznog naturalističkog hommagea krvavim pohodima Budjonijevih trupa, “Odesa” je hommage kriminalnom podzemlju njegova rodnog grada. I dok se “Crvena konjica” doima poput epski raspojasanog ljudskog zla filmski sugestivnog kao da je u cinemaskopu, “Odesa” je zlo u kratkim crno-bijelim “filmskim” rezovima, naturalizam ulice u miru umjesto naturalizma revolucije u ratu.

Zapravo je u oba djela ključna Odesa i uz nju vezana Babeljova imaginacija. No, dok je Babelj “Crvenu konjicu” pisao u Odesi a ne na bojištu s Budjonijem (što se, čitajući roman, čini nevjerojatnim), dakle iz druge ruke slušajući o zbivanjima, u “Pričama iz Odese” njegova vlastita iskustva građevni su element koji Babelj vješto inkorporira u svoju prozu, uz dakako nezaobilazne reference na vlastite židovske korijene, koji su i te kako važan čimbenik i za njegovo djelo i za kasniji mit o Babelju. S takvom iskustvenom podlogom Babelj je mogao do krajnosti raspiriti vlastitu maštu pripovijedajući o vremenu kad se “tako radilo u Odesi”, kad se u gradu uspinjao na tron šefa podzemlja Benja Krik (priča “Kralj”), kad je Ljupka Kozak “zadržala u ustima tuđi lakat”, a sam Bebelj od djetinjstva žudio imati svoj golubinjak (“Povijeset mog golubinjaka”). Drugim riječima, šest Babeljovih priča uvrštenih u ovu knjižicu redom su dokazi autorske genijalnosti, efikasnog i ekonomičnog stila i kad se radi o opisima događaja i kad Babelj dopušta sebi “luksuz” da dijalozima poprati neku od običnih ili neobičnih situacija u kojima se zatječu njegovi likovi, ne bježeći ni od humora, ali ne onoga trivijalnoga, nego lucidnoga, u crno obojenog. Pojednostavljeno rečeno - jasnoća i snaga dojmljivi su u svakoj Babeljovoj rečenici. I sam je autor svoj način pisanja sažeo u onoj slavnoj rečenici: “Uz imenicu mora stajati samo jedan, najviše dva pridjeva, sve ostalo je suvišno... Jasnoća i snaga stila nije u tome što se rečenici više nema što dodati, nego u tome da se iz nje više ništa ne može izbaciti.”

Ili, kako je to zapisao Vladimir Gerić u svom izvrsnom pogovoru ovoj knjizi pod naslovom “Moja potraga za Babeljem”: “Babelj je jednostavno tražio istinu o čovjeku i njegovim djelima, dakle i u njegovom zlu. Pisao neumoljivo i oštro, kao da ne piše perom, nego skalpelom. kao da pokušava shvatiti i pokazati kako je zlo u čovjeku konstanta koja u danom trenutku i okolnostima preuzme cijelog čovjeka”.

I, da, životna priča o Babelju ne bi bila potpuna da se ne spomene i njegova slavna šutnja. Babelj je, naime, 1935. prestao pisati, a taj čin objasnio je riječima: “Da, ja ostajem veliki majstor - šutnje”. Šutnja ga je zatekla i u trenutku smrti. Po nalogu Staljina Babelj je uhićen 1939., a 27. siječnja 1941. u zatvoru strijeljan. Njegov mentor, Maksim Gorki, više nije bio među živima kako bi ga spasio. U Odesi je sve počelo, a završilo u Ljubjanki. I za Babelja.

Piše: Darko JERKOVIĆ

KNJIGA GODINE
Malo ali vrijedno izdanje

U knjigu “Odesa” osim šest Babeljovih priča uvršten je i predgovor “Kod Babelja u Parizu” Gustava Krkleca, napisan davne 1930. godine. Pogovoru je pak dodan Životopis s najvažnijim godinama iz žiovota Isaka Babelja, a priložena je i kraća Autobiografija, koju je napisao sam Babelj, a preveo na hrvatski Aleksandar Flaker. Knjigu posebno osnažuje doista vrsni pogovor Vladimira Gerića, koji o Babelju piše iz vlastitog iskustva tijekom otkrivanja djela slavnog pisca i suočavanja s njegovim proznim djelima. Na kraju je izdavač priložio i stranicu o ilustratoru Marinu Tartaglii (uvršteno je 12 njegovih originalnih crteža!), kultnom hrvatskom slikaru i likovnom pedagogu, kao i stranicu o prevoditelju Babelja Gustavu Krklecu. U cjelini, tako koncipirana zbirka priča “Odesa” prvorazedno je izdanje ovogodišnje književne produkcije.

Nije želio pisati prema direktivama Partije, i povlačio se u šutnju, ne obazirući se na znatna novčana sredstva koja su mu nudili da se vrati pisanju...

VLADIMIR GERIĆ

Možda ste propustili...

TEMA TJEDNA: POLITIČKA KOMUNIKACIJA (I)

Više slobode izražavanja ne znači manje odgovornosti

EKOLOŠKA BUDUĆNOST: MORA, OCEANI I MIKROPLASTOZA

Plastika fantastika

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NACIONALNI PLAN OPORAVKA I OTPORNOSTI (I)

Novac je na pladnju, pametno ga iskoristimo

2

PAKLENA OSOVINA

Njemačka učinila sve kako bi Ukrajinu izručila Putinu

3

EUROPSKI STANDARDI: CENTRI IZVRSNOSTI U STRUKOVNOM OBRAZOVANJU

Mijenjati percepciju vrijednosti strukovnih zanimanja u društvu