Objavljeno 27. studenog, 2014.
Vjeruje se kako je dom u kojem živi akita simbol zdravlja, sreće i bogatstva
Oduvijek mi je bila želja imati psa pa sam prije četiri godine odlučio nabaviti jednog. Tada još nisam znao za japanske akite, ali sam pretražujući internetske stranice i forume o psima primijetio ovu predivnu pasminu, kaže Osječanin Goran Jerić, koji ima prvo leglo te, kod nas rijetke pasmine.
“Naravno 'nije sve u izgledu' pa sam odlučio proučiti i njihov karakter te sam zaključio da je to upravo pas kakvog želim, odan i staložen, a opet samostalan i oprezan.” Oduševila ga je kompletna slika tog psa i odlučio je kontaktirati jednu uzgajivačnicu iz Srbije. Tako je nedugo zatim u Osijek stigla prva japanska akita Hasaki Team Enizawa, ili kako ga od milja zovu, Ryu.
“Ubrzo sam shvatio da nisam nimalo pogriješio pri izboru pa je Ryu postao omiljeni član obitelji, atrakcija za prolaznike u šetnji i, naravno, moj najbolji prijatelj. S vremenom sam odlučio kupiti još jednu akitu kako bi Ryu imao društvo pa sam prije godinu i pol iz Poljske uvezao ženku Miyoko Go of Miyagi Ken (Yoko). Yoko je uparena s jednim mužjakom iz Francuske i odnedavno imamo pet malih prinova. Tako da naša uzgajivačnica of Honshu Sunrise trenutno broji sedam pasa, od čega su dva stalna. Iako mi prostor u kojem živim to trenutno ne dopušta, u skorijoj budućnosti planiram proširiti uzgajivačnicu”, saznajemo od Gorana.
Ono po čemu su akite na prvu prepoznatljive je njihov impozantan izgled koji izaziva poštovanje. Podrijetlom su iz sjevernih dijelova Japana pa ne čudi što ih krasi gusto krzno i snažna građa. Isto tako karakterističan je i njihov kitnjasti rep, uvrnut preko leđa, kose tamne oči, tokutaste uši i njihova boja. Što se karaktera tiče, akita je hrabar i uporan pas što ga čini odličnim čuvarom. Zbog svoje inteligencije i tvrdoglavosti, dresura može biti pravi izazov jer ne želi izvoditi naredbe samo kako bi zadovoljio vlasnika, već samo ako u njima vidi svrhu. “Akite su izuzetno odane obitelji te katkada znaju biti i previše zaštitnički nastrojene i nepovjerljive prema strancima. Zbog toga je iznimno važno poraditi na odgoju odmalena i biti dosljedan. Isto tako, ponekad znaju biti agresivni prema psima istoga spola i prema drugim životinjama jer su korišteni u lovu na medvjede i krupnu divljač te nažalost u borbama pasa. Kao ljubimac, akita nije zahtjevan pas jer mu ne treba puno prostora ako mu se omoguće redovite šetnje. Akite su prilagođene za život u hladnijim uvjetima pa preko ljeta treba voditi računa da pas ne bude previše na suncu. Također, riječ je o jako urednim psima koji se poput mačaka sami čiste te ih nije potrebno često kupati, ali linjaju se dva puta godišnje, što vlasnicima zna zadavati glavobolje jer se u tom razdoblju moraju redovito četkati”, pojašnjava ponosni vlasnik.
Goran je svoje ljubimce, naravno, pokazao i na izložbama pasa na koje je, kaže, krenuo iz čiste znatiželje. “Htio sam dobiti stručno sudačko mišljenje o svojemu psu pa sam posjetio CACIB Zagreb 2011. godine i tako je sve počelo. Svidjela mi se atmosfera, a i Ryu je uživao u ringu te postao mladi šampion Hrvatske. Od tada sam bio na pedesetak izložbi u nekoliko zemalja s njim i s Yoko i upoznao mnoge kinologe i uzgajivače od kojih su mi neki postali i dobri prijatelji. U tome me prati i moja djevojka Nina od samog početka i koja je uz moje roditelje moja najveća podrška.”(J.Kn.)
Japanska i američka akita
Međunarodna kinološka federacija FCI dijeli akite na američku i japansku, kao dvije zasebne pasmine, američka akita je zapravo nastala od japanske. “Tijekom 2. svjetskog rata policija je naredila da se ubiju sve akite kako bi se napravila vojna odjeća. Da bi spasili svoje pse, Japanci su svoje akite križali s njemačkim ovčarima te su takvi psi poslije prevezeni u SAD. Ondje su se ti psi dalje križali s molosima i još nekim pasminama, što je rezultiralo pojavom američke akite kakvu poznajemo danas. Ono po čemu će laici najbolje moći razlikovati japansku i američku akitu je boja krzna. Japanske akite mogu se vidjeti u narančasto-bijeloj, čisto bijeloj i tigrastoj tzv. brindle boji, dok se američke akite mogu naći u gotovo svim bojama, a najčešće je to bijelo krzno s mrljama crne ili smeđe boje. Također, američke su akite teže, jačeg kostura, imaju okruglaste oči, uspravne uši i tamnu masku na licu koju japanske akite ne smiju imati. Karakterno su te dvije pasmine vrlo slične, ali američke bolje prihvaćaju sve vrste obuke zbog gena njemačkog ovčara te zbog toga mogu služiti vojsci ili policiji”, pojašnjava Goran.
Najbolje u iskusne ruke
“Ono što uvijek naglašavam zainteresiranim pojedincima je da akite nisu psi za svakoga. Za odgoj akite potrebno je uložiti puno vremena i truda pa nije dobro ako pas ostaje duže vrijeme sam i bez nadzora jer u tom slučaju on pati, a vi biste mogli dobiti tvrdoglavog i razdražljivog psa kojeg nećete moći kontrolirati. Preporučam akite iskusnijim ljudima koji su već imali pse te ako nabavljaju svoju prvu akitu, da nabave ženku. Nikako ih ne bih preporučio ljudima koji nemaju strpljenja, koji su prepopustljivi (akite će to iskoristiti), neodgovonima i svima onima koji ne vole pse. Onima koji bi htjeli postati vlasnici ove pasmine savjetujem da se što više informiraju o pasmini i da ju ne uzimaju samo zbog izgleda jer prijatelje biramo ponajprije po osobnosti. Također, akite mogu živjeti i u stanovima i u kućama, obiteljima s djecom, toplim i hladnim krajevima, važno je samo da su blizu vlasnika. Osobno sam uvijek spreman pomoći novim vlasnicima i podijeliti s njima svoja iskustva tako da me se može uvijek kontaktirati. Iako ova pasmina nije za svakoga, u pravim rukama ovaj pas postaje izuzetan prijatelj, a vjeruje se i kako je dom u kojem živi akita simbol zdravlja, bogatstva i sreće. Za ovu treću stavku svakako mogu garantirati.”